Antinatalistički manifest, Karim Akerma

U trenutku pisanja ovog teksta na svijetu je 7,7 milijardi ljudi. Jesmo li pretjerali? Što nam je činiti? Doktor Karim Akerma profesor je filozofije iz Hamburga. 2014. godine sastavlja svoj Antinatalistički manifest. U tekstu su na pregledan način izneseni ključni elementi moralne teorije koja rođenju dodijeljuje negativnu vrijednost. Manifest bez hinjenog patosa i zlobe poziva na nestanak ljudskog i životinjskog svijeta. #abcprotiv123

Šta je antinatalizam?

Antinatalizam (etimološki od nasci - lat. biti rođen) je moralna teorija koja se bavi dubljom postavkom ideja nego većina ostalih etičkih sustava. Sva etika do ovog trenutka nastupa s pretpostavkom da i ljudi i životinje treba da postoje, postavljajući potom pitanje šta ljudi koji postoje treba da čine. Antinatalizam je odgovor na fundamentalnije pitanje - trebaju li ljudi i životinje postojati. Antinatalistički poziv svima je ljude ili životinje više ne dovoditi u postojanje.

Šta znači postupati etično?

Osoba postupa etično samo ako prije postupka uzme u obzir blagostanje svih trenutnih i budućih živih bića. Tačnije, osoba postupa etično kad sve ostale tretira kako sama želi biti tretirana i kad ne tretira ostala živa bića na načine na koje bi se sama žalila.

O ljudskim bićima

Učenje iz prošlosti

Antinatalizam je moralna teorija koja uči iz prošlosti. Historija je do sada pokazala da sa svakim novim napretkom proizvodnih snaga koje održavaju život dolazi i odgovarajući rast destruktivnih snaga koje uz njih idu. Postoje lekcije za naučiti iz primjera Njemačke ili čak Europe u cjelosti. Pred Prvi svjetski rat, Europa je doživjela najduži period mira u svojoj historiji. Pred Drugi svjetski rat niko nije mislio da će biti mogući zločini počinjeni pod nacional-socijalizmom u jednoj tako razvijenoj zemlji kakva je tad bila Njemačka. Prošlost služi kao kriminalni dosije naše vrste i trebali bismo iz nje naučiti da je mir prekratkotrajan da bismo pravili ljude i prisiljavali ih da ulaze u nepoznatu budućnost.

Ljudska pustolovina

Ko god da spominje temu ljudske pustolovine trebao bi priznati da su temelji ove ideje potreseni najkasnije nakon Drugog svjetskog rata u 20. stoljeću. Uz njemačke logore smrti postojali su i sovjetski radni logori. Kina je također izvršila značajnu agresiju koja je uslijedila nakon kineske Kulturne revolucije, potom se dogodila Kambodža, masovno ubijanje Tutsija, kao i ratovi Konga koji su imali na milijune žrtava. Kad će biti dosta, ako već nije?

Zašto bez djece?

Kad od danas pa nadalje ne bismo stvorili nijednog potomka, za samo 100 godina ne bi bilo:

ratova (kao ni vremena mira)

gladnih (kao ni sitih)

niko ne bi bio ponižen (i niko ne bi bio poštovan)

ne bi bilo bolesnih (ni zdravih)

ni mučenih (ni uzvišenih)

niko ne bi proživljavao egzistencijalnu tjeskobu ili ekonomsku bijedu (niti ljubav za životom)

ne bi bilo vrtića (kao ni radnih ni porodiljnih odjela)

ne bi bilo straha od smrti i niko ne bi umirao (niti bi se rađao)

ne bi bilo genocida (kao ni kulturnog razumijevanja)

ne bi bilo više ničeg nalik na Auschwitz (za ovo nema usporedbe)

Samo ljudi koji osjećaju da potonji navedeni aspekti više nego nadmašuju prve navedene mogu logički podržavati produžetak ljudske vrste.

Nametanja

Osoba koja napravi dijete:

ponaša se na način koji podrazumijeva smrt druge osobe; svoga djeteta. Jedan široko prihvaćeni etički princip je sljedeći: Ne ponašati se na način koji - osim ako se ne radi o životnoj opasnosti - posljedično ugrožava život druge osobe.

ponaša se na način koji podrazumijeva da će druga osoba (dijete) morati iskusiti smrt svojih baka i djedova, roditelja i brojnih drugih srodnika, prijatelja i ljubimaca.

slaže se s razvojem historije i sretna je s trenutnim stanjem stvari, te ohrabruju sve druge ljude da također imaju djecu, što bi značilo da vjeruju da ljudska historija, duboko neodređena, treba nastaviti istim putem kojim je išla do sada.

ponaša se na način da je neophodno za drugu osobu da nakon nekih deset godina školovanja i nekolicine testova, bude prisiljena na manje nego ispunjavajuću, i rijetko kreativnu radnu karijeru;

odlučuje ne podržavati specifično postojanje individualca (kako čine ljudi koji odaberu posvojiti i uzdržavati drugu osobu), nego umjesto toga bira uzdržavati bilo koje ljudsko biće koje bi bilo rezultat nepredvidive genetske lutrije. Glavni uslov je da je to njeno vlastito biološko dijete.

Potomak - osobna odluka ili etičko pitanje?

Ako parovi odluče imati potomstvo, postoje ljudi direktno pogođeni ovom odlukom; njihova vlastita djeca. Tako je pitanje oko problema imanja djece očito etičko pitanje.

Ima li svako osnovno ljudsko pravo na razmnožavanje?

Prema ustavnom zakonu, svako ima pravo na potragu za svojom srećom dok god to nema suprotne učinke na prava drugih.

Tako da ne možemo pretpostaviti da postoji temeljno pravo imanja djece - čija prava ili interesi će prije ili kasnije biti potkopani i koja će po svom vlastitom pravu potkopati prava i interese drugih ljudi ili životinja.

Bolje nikada ne biti rođen!

Prije ili kasnije svi završavamo u situacijama ili fazama života u kojima vjerujemo da bi bilo bolje da se nismo nikad ni rodili. Šta daje nekome za pravo da svojim postupcima stavlja ljude (svoju vlastitu djecu) u ovakve vrste situacija?

Altruizam ili egoizam?

Roditelji vole reći da bi učinili bilo šta za svoju djecu. Međutim, da bi bili u stanju to i učiniti, njihova djeca moraju postojati. Ljudi koji imaju djecu odlučuju se za to čisto zbog samih sebe ili jer osjećaju pritisak od drugih, svojih roditelja ili društva. Nemoguće je začeti dijete za dobrobit samog djeteta.

Usvajanje i podrška

Ljudi koji uistinu vole djecu radije pružaju bolji život već postojećoj djeci usvajajući ih ili ih (finansijski) potpomagajući. Tvrditi da poboljšavaš situaciju djeteta dajući mu život je egotistička greška, jer dijete nije postojalo prije nego je začeto u utrobi.

Informirani pristanak

Osoba koja začne drugu osobu, vjerujući da je to ispravno ili čak neophodno učiniti, također nalazi prihvatljivim - s nadmoćnog etičkog gledišta - da se svi ljudi razmnožavaju. Ako je to tako, onda osoba koja napravi drugu osobu odobrava nastavak ljudske historije koja je do sada bila ispunjena milijunima tragedija i tiranija.

‘Moja djeca će učiniti svijet boljim mjestom!’

Ljudi često i rado opravdavaju svoju odluku da imaju djecu tvrdeći da će njihova djeca pomoći u činjenju svijeta ljudskijeg mjesta. Međutim, roditelji koji govore ovakve stvari si trebaju postaviti pitanje zašto zadatak popravljanja svijeta nije već kompletiran od strane njihovih predaka ili čak od strane njih samih, prije nego odaberu djecu donijeti u ovaj nepodesni svijet.

Je li radost kompenzacija za nametanje mučenja?

Roditelji vole da opravdaju činjenicu da će njihovi potomci nužno proživljavati patnju time što će ta djeca zasigurno proživljavati i radost. Ideja iza ovoga je ta da svako bolno iskustvo može biti nadoknađeno iskustvima radosti iste duljine i intenziteta. Ove pogrešne ideje vjerojatno su modelirane na matematičkoj mogućnosti da se negativni brojevi poništavaju pozitivnim ili na konceptu iz fizike u kojem se negativni naboj može nadoknaditi pozitivnim. Ljudska negativna iskustva ne mogu biti prosto neutralizirana pozitivnim iskustvima jer su ona neizbrisivi i često potisnuti dijelovi naših individualnih biografija. Čak štaviše, traume ostavljaju ožiljke. Nadalje, trebamo ustanoviti da je naša sposobnost osjećanja radosti daleko manje ekstenzivna nego li naša sposobnost za patnju. U potpunosti je moguće da netko istrpi godine bolovanja od karcinoma, ali niko nije, ako se to desi, godinama na devetom nebu. U najboljem možemo iskusiti zadovoljstvo kao postepeno stanje postojanja. Stvari koje su istinite o životnim fazama individualnih ljudi također se primjenjuju pri pravljenju usporedbi među grupacijama: Je li negativitet njemačkih koncentracijskih logora neutraliziran ekonomskim čudom na Rajni koji je milijune ljudi doveo u stanje bolje nego ikad ranije?

Eksperimentalna priroda postojanja

Ljudi koji imaju djecu, nastavljaju ljudski eksperiment s nepoznatim zaključcima. Ovi ljudi ne znaju koje karakteristike i koja kombinacija gena se prenosi na njihovu djecu, i niko ne zna koji će biti rezultat ove genetske lutrije kombinirane s individualnim odgojem i društvenim okruženjem. U većini slučajeva, osim pri začeću, na ljudske se eksperimente gleda poprijeko.

Test nametanja

Jeste li zbilja spremni dozvoliti drugoj osobi da vodi život sačinjen od prosjeka svih uspona i padova svog vlastitog života kao i vaših roditelja i njihovih roditelja?

Dar života i teret postojanja

Roditelji vole govoriti o tome kako su svojoj djeci dali dar života. Međutim, crta ovog rezonovanja može biti problematična. Prije nego je dijete bilo živo, nije postojalo i nije mu moguće bilo podariti život; jednom kad dijete postoji, ono već živi i ne može mu se podariti život. Čim dijete dođe na svijet, promptno je suočeno s teretom postojanja. Nakon 10 godina škole, slijedi 40 godina rada ili možda nezaposlenosti.

Nametanje bolesti, starenja i smrtnosti

Ljudi koji govore o daru života ne bi trebali ignorirati razne (dječje) bolesti, slabosti koje dolaze s godinama i smrtnosti koju svi roditelji nameću svojoj djeci. Da ne spominjemo zlostavljanje, silovanja i izdaju koje svaka nova osoba mora doživjeti.

Starački domovi

Svi koji mislite imati svoju vlastitu djecu, zastanite na trenutak i pitajte se jeste li spremni podrediti svoje vlastito dijete dugim godinama ponižavajućeg propadanja u staračkom domu. Razmišljanje o svojoj vlastitoj djeci mora uključiti i zamišljanje procesa njihovog starenja i njihovog završavanja u staračkom domu.

Prinudna volja za život

‘Ako je život tako užasan, zašto više ljudi ne želi završiti s tim?’ - ovo je često pitanje koje antinatalizam susreće. Odgovor je: Naša bio-fizička konstitucija (strah od smrti!) onemogućuje mnoge, ako ne sve, da skončaju svoje živote kad to požele. Jednom kad su živi, većina ljudi će željeti nastaviti postojati - dok bol ne postane neizdrživa. Ali želja sama po sebi nije naša vlastita, nametnuta nam je: najprije činom naših roditelja, a potom zahtjevima našeg tijela koje očajno želi da nas održi na životu.

Asistirano umiranje

S obzirom da se početak našeg života dogodi bez da smo u stanju odobriti ga ili odbiti, trebali bismo barem biti ovlašteni slobodno odlučiti o njegovom kraju.

S antinatalističke perspektive, državno subvencionirani program asistiranog umiranja koji omogućuje ljudima umrijeti s dostojanstvom bi trebao biti podržan.

Je li antinatalistička etika potpuno utopijska?

Ne, antinatalizam neće biti uspješan tek kad ljudska vrsta izumre u miru i svojevoljno. Odluka svakog pojedinca da bude bez djece je već ogroman uspjeh, jer to znači osobu manje za proživljavanje prethodno navedenih tragedija. Početna pozicija ovdje nije koncept čovječanstva uopće, nego prije svake pojedinačne osobe. Ali svako ponaosob ko donese odluku da bude bez djece - jednom kad je njegova odluka univerzalizirana - donio je odluku u korist nestajanja ljudske vrste. Čak i kad bi svaka žena na svijet donijela jedno dijete, čovječanstvo bi izumrlo za nekoliko stotina godina.

O životinjama

Dostojanstvo

Prema dobro znanoj sanjariji, ljudsko i životinjsko dostojanstvo je nepovredivo. Pak, svakim činom začinjanja ili množenja isto to dostojanstvo je povrijeđeno i ugroženo. Svaki novi čovjek proživljava ponižavajuće situacije i stavlja druge u ponižavajuće situacije. Gotovo sva stoka proživljava ponižavajuće situacije ili je dugotrajno držana u nedostojnim uslovima gdje ih se ne tretira kako spada.

Nikome nećemo nedostajati. A životinje?

Kad bi svako prestao razmnožavati se od danas pa nadalje, za oko sto godina više ne bi bilo ljudi na Zemlji. Bi li iko oplakivao gubitak čovječanstva makar malo? Prilično obratno; kad bi ljudi nestali, to bi značilo nestanak vrste koju čini značajan broj sadističkih mučitelja životinja. U jednu ruku, ovo su oni ljudi koji se bave životinjama i oni koji koriste ogromne komade zemlje da bi ih hranili, gojili, prevozili i klali. S druge strane, ovo je i većina ljudi koji će i dalje kupovati proizvode životinjskog mučenja, unatoč potpunoj informiranosti o količini životinjske muke uključene u svaki komad mesa.

Živjeti među živim bićima prisiljenim na život

Istinitije je za životinje nego za ljude da žive među živim bićima prisiljenim na život. Životinje proizvode potomke bez mogućnosti odluke žele li to ili ne. Primorane su da žive i razmnožavaju se, jer im to njihovi instinkti nalažu, ali i zato što ih ljudi na to prisiljavaju. Životinje koje su pripitomljene od strane ljudi moraju živjeti jer ih se smatra korisnima i zato što ljudi imaju povoljnosti od njih. Više obuhvatan antinatalizam bi također uključivao i ostale životinje koje osjećaju.

Vegetarijanska i veganska ishrana

Životom na vegetarijanskoj - ili još bolje - veganskoj ishrani - potražnja za proizvodima životinjskog mučenja; ribom, mesom, mlijekom i sirom se smanjuje. Ljudi koji žive vegetarijanskim i veganskim načinom života prakticiraju antinatalizam onoliko koliko svojom ishranom osiguravaju da manje životinja bude dovedeno u postojanje.

Svake godine, samo u Njemačkoj, više od 55 milijuna svinja je ubijeno. Ove svinje su dovedene na svijet zbog hranidbenih navika mesojeda. Svaka vegetarijanska osoba reducira potražnju za ribom, peradi, svinjama, kravama, ovcama i drugim životinjama koje bi bile uzgojene u uslovima koji su često zastrašujući.

Ljubimci

Oni koji usvoje ljubimce iz skloništa (gdje ih također mogu i sterilizirati) umjesto da ih nabave od uzgajatelja, smanjuju potražnju za novim životinjama koje često doživljavaju nesretne sudbine, pomažući također postojećim životinjama da izađu iz ranjive situacije.

Sterilizacije

Steriliziranjem životinja, možemo ih osloboditi ropstva instinktima i donošenju sve više i više zarobljenih životinja u ciklus rađanja, privlačenja parazita, starenja, bolovanja i umiranja; jedi i budi pojeden. Sterilizacija životinja lutalica je hitan problem, pogotovo za kućne mačke koje su se izgubile ili su pobjegle. Štaviše, ove mačke uglavnom ne pronađu dovoljno hrane za sebe same.

Zoološki vrtovi

Zoološki vrtovi vole govoriti o svojim uspjesima uzgajanja rijetkih životinja i ugroženih vrsta. Ali neki od ovih vrtova još uvijek dovode bića u postojanje kad bi po njih bolje bilo da nisu nikad ni živjele. Za razliku od životinja u divljini, u vrtovima su životinjske bolesti tretirane od strane veterinara pri ruci. Ali život životinje u zoološkom vrstu pretežito se sastoji od dosade. Princip zooloških vrtova ne bi trebao biti fokusiran na uzgajanju više životinja prema estetskim preferencijama ljudi; u najboljem, trebali bi primiti k sebi životinje koje su već žive. Začuđujuće je kako smo zainteresirani samo za ljubimce ili divlje životinje koje su postale rijetke ili koje imaju neobičan estetski izgled. Tek izumiranje čitavih vrsta ili smrt rijetkih prelijepih primjeraka smatramo tragičnim gubitkom. Sudbina 58 milijuna svinja ubijenih samo u Njemačkoj u godini 2012. ima manje učinka na nas nego sudbina pojedinih medvjeda, morževa, panda ili žirafa kojima se divimo u svojim zoološkim vrtovima. Jedan od glavnih ciljeva zoološkog antinatalizma je dozvoliti našoj stoci: kravama, svinjama, ovcama, kozama i peradi da budu tako rijetki da ih je moguće vidjeti samo u zoološkim vrtovima.

Zaključak

Raj na zemlji obećavan od raznih i različitih ideologija nije bio moguć za ostvariti za posljednjih 200 godina industrijskog rasta. Umjesto toga, ovo doba obilježeno je bezgraničnom konzumacijom pojedinaca i predobro znanim posljedicama po ranjive ljude i životinje jednako. Da bismo zadovoljiti trenutnu potražnju za resursima cijele ljudske vrste, trebala bi nam još jedna Zemlja. Trebamo li mi Zemlji uopće? Nema šanse. Zemlji nije potrebno 10, 7 pa ni 2 milijuna ljudi. Nije joj potrebna niti jedna jedina osoba. S vjerom u stvoritelja uvjerili smo se u svoju važnost i božanski zakon za naše postojanje na Zemlji. Ali mi smo proizvod slijepog evolucijskog puta.

U knjigama iz historije čitamo o tome kako su ljudi činili Zemlju živim paklom za druge ljude još od početka vremena. I mi znamo da naše prisustvo na planeti čini život životinja dramatično mračnijim nego što bi bio da ljudi nema nikako. Malo po malo postaje nam jasnije da nema razloga da budemo na planeti. Došlo je vrijeme da se poklonimo i izađemo iz postojanja. Specifično nedonošenjem više bića sposobnih na patnju na svijet. Umjesto da nastavimo kako smo to radili do sada, pokušavajući stvoriti više i više radosti za više i više ljudi, trebali bismo raditi na obuzdavanju samih sebe i pobrinuti se da bude manje i manje ljudi i životinja; što znači manje i manje muke. Zahvaljujući činjenici da će biti sve manje mučenih životinja i ljudi, globalno prakticiran antinatalizam mogao bi biti izvor radosti za empatične pojedince.

---

Poslušaj: