Postoji nekoliko kategorija neposredne akcije koja je neophodna u Bosni i Hercegovini, ukoliko postoji iskreni interes za osiguravanje toga da se većina novca – i stranog i domaćeg – potroši na spašavanje života i poslova.
Još iz perioda prije rata, kada su prvi partijski profiteri stekli svoja bogatstva kroz trgovinu gorivom i prodaju oružja svojim sugrađanima (iz “patriotskih” razloga) i kroz kontrolu snadbijevanja hranom, cigaretama i kafom tokom rata (kada su mnogi današnji tajkuni zaradili svoje prve milione i sada su “cijenjeni” poslovni ljudi – ili političke vođe), što se nastavilo kroz pljačku ostataka bosanske ekonomije nakon rata kroz privatizaciju i “javne” nabavke, postoji stalni tok novca koji hrani lokalnu gangstersku politiku. U osnovi, postoji stalni tok sredstava prikupljenih kroz domaće poreze (porez na dohodak i PDV). Ipak, bilo je i posebno dobrih perioda, kada je kolač veći nego obično. Na primjer, u periodu koji je uslijedio nakon poplava 2014. godine, postojala je prilika da se kontrolira, upravlja i ima pristup velikoj količini novca iz lokalnih i međunarodnih izvora; ili u periodu nakon uvođenja dodatne akcize na gorivo, koja je povećala politički konztrolirano zapošljavanje u javnim poduzećima za izgradnju i upravljanje putevima i doslovno zabetonirala politički motivisan dizajn i izgradnju iznimno skupih dijelova autoputa.
Novi period koji obiluje prilikama da se zloupotrijebe, profitira od njih i preusmjere i javna i inostrana sredstva dolazi velikom brzinom. To je tako očigledno da je čak i Ministar sigurnosti, Fahrudin Radončić, istupio iz Koordinacionog tijela na nivou BiH za zaštitu i spašavanje koje će biti zaduženo za distribuciju strane pomoći. On je svjestan da država nema uspostavljene nezavisne mehanizme koji bi registrirali, pratili i kontrolisali protok novca i materijalne pomoći, i da bi njegova politička reputacija mogla biti narušena kada se neizbježni slučajevi krađe i profitiranja otkriju i objave.
Državni sektor javnog zdravstva će trebati podršku u borbi protiv širenja COVID-19, i građani Bosne i Hercegovine bi trebali znati da taj novac, na transparentan način i bez političkih utjecaja, odlazi tamo gdje je potreban. To je moguće ukoliko bude postojala volja. Dokaz da međunarodna zajednica može uslovljavati pomoć u ovim okolnostima se upravo desio u Ukrajini, gdje je MMF uskratio 8 milijardi američkih dolara pomoći vezane za koronavirus osim ukoliko Ukrajina ne dozvoli stranim kompanijama da posjeduju poljoprivredno zemljište u toj zemlji. Iako ovo ne bi bio vid uslovljavanja koje bi neki voljeli vidjeti, to je nepobitan dokaz da MMF i drugi donatori, ukoliko to žele, zasigurno mogu uvesti određene obaveze.
Postoji nekoliko kategorija neposredne akcije koja je neophodna u Bosni i Hercegovini, ukoliko postoji iskreni interes za osiguravanje toga da se većina novca – i stranog i domaćeg – potroši na spašavanje života i poslova.
Strana pomoć iz svih izvora zahtijeva objavljivanje, praćenje i nadzor u realnom vremenu, uključujući dotok sredstava i njihovu potrošnju. To bi trebalo uključivati gotovinu i pomoć u naturi. Postojeća rješenja poput Openaid.se ili nekih drugih resursa dostupnih unutar zajednice Partnerstva za otvorenu vlast bi obezbijedila dobar početak. Krađa ili pronevjera novca i roba nije jedini rizik. Donacije će se koristiti u pokroviteljske svrhe, da se poveća popularnost političara i političkih partija, uvijek uz poštovanje polariziranja i linija podjele (npr. turska pomoć SDA; srpska i ruska pomoć SNSD-u; hrvatska pomoć HDZ-u).
Potpuna transparentnost aranžmana i uslova prema javnosti u BiH mora prethoditi uplatama međunarodnih finansijskih institucija (MFI). To mora uključivati dokumente i objašnjenja na lokalnom jeziku sa jasnim planom obaveza otplate. Poslovi Svjetske banke, Evropske banke za obnovu i razvoj (EBOR), Evropske investicijske banke (EIB), i Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) sa BiH su transparentni do onog trenutka kada bh. ministarstva, institucije, kompanije ne preuzmu njihovu implementaciju. Ukoliko ih MFI ne natjeraju ugovornim i pravnim putem da budu radikalno i proaktivno transparentni, oni to neće biti. Takvo je bilo iskustvo Fondacije CPI u post hoc istraživanju o sredstvima za sanaciju poplava 2014. godine, uključujući sastanke i korespondenciju sa zvaničnicima entiteta. Zahtjevi za transparentnošću u implementaciji projekata su potpuno ignorisani. Problem je što MFI tretiraju vlade kao klijente s dobrim namjerama. Ipak, građane bi trebalo posmatrati kao krajnje korisnike. Ukoliko to nije jasno do sada – nakon skoro 25 godina iskustva – to nikada ni neće biti slučaj.
Upravljanje javnim finansijama zahtijeva da vlasti na svim nivoima, uključujući i gradske/općinske vlasti, moraju diskutirati o prioritetima, odrediti ih i objaviti, stavljajući očuvanje ljudskog zdravlja i života na prvo mjesto, zatim dostojanstvo građana, njihovu dobrobit i brigu o njima, oživljavajući ekonomiju i održavajući infrastrukturu. Tek nakon takvog javnog i otvorenog procesa, te saslušavanja i prihvaćanja primjedbi akademske zajednice, civilnog društva i nezavisnih stručnjaka, može započeti rebalansiranje budžeta u svjetlu novih prioriteta i novih finansijskih sredstava. Čak i u mirnim vremenima postoje preporuke da Bosna i Hercegovina treba imati nezavisno tijelo za budžetski nadzor. Sada je to potrebno više nego ikad.
Nažalost, posljedice politički motiviranog donošenja odluka već postaju vidljive. Federalna vlada je 3. aprila donijela odluku o raspodjeli federalne pomoći kantonima, gradovima i općinama. Nikakvi kriteriji nisu navedeni. To je dovelo do zapanjenosti među građanima i nižim nivoima vlasti, izazvalo etnički motivirane reakcije i potvrdilo rasprostranjenu pretpostavku da je sistem korumpiran i nepravedan. (HDZ upravlja finansijama na državnom i entitetskom nivou, te se čini da je etničko porijeklo građana u određenom području igralo važnu ulogu u donošenju odluka.) Čak su i zvaničnici državne vlade izrazili nezadovoljstvo ovom odlukom, donešenom bez ikakvih konsultacija i bez ikakvog pojašnjenja.
Jednom mjesečno se treba objavljivati jasan i potpun fiskalni monitor, koji će na jednom mjestu skupljati šta se dešava u pogledu prihoda i rashoda, prognoza i scenarija, dobrih praksi koje je potrebno podijeliti i loših praksi koje je potrebno prekinuti i prevenirati. Jasno informisanje javnosti i jasna komunikacija s javnošću su ključne. Građani bi se trebali moći ulogirati i vidjeti gdje je dostavljen respirator, ili na šta se sada troše sredstva prethodno budžetirana za lokalne škole.
Također bi trebalo razmotriti uvođenje moratorija na novu saobraćajnu infrastrukturu (poput autoputeva, izuzetno skupih tunela, itd) tako da se novac može preusmjeriti na infrastrukturu javnih usluga (škole i obrazovne programe, brigu o djeci, brigu o starima, bolnice, domove zdravlja, itd). Iako se za prvo smatra da je seksi i prominentno, širi socioekonomski utjecaj te infrastrukture je često upitan. S druge strane, postoje dokazi da ovo drugo ulaganje, u radno intenzivne djelatnosti može imati širi pozitivan socioekonomski utjecaj. To bi omogućilo ekonomsko resetiranje nakon COVID-a sa usmjerenjem na čovjeka. Smislen ekonomski paket podrške bi se trebao bazirati na društvenom cenzusu usmjerenom na pomoć preduzećima i prioritetnost u skladu sa očekivanim širim utjecajem i društvenim potrebama. I dok je ova dugoročna ekonomska podrška ključna, neposrednija direktna pomoć radnicima i nezaposlenima bi bila potpuno poseban proces. Ne treba se podrazumijevati da će novac upućen firmama „doteći“ radnicima; to se ne dešava.
Procedure za javne nabavke također zahtijevaju transparentnost u realnom vremenu. Već se desio prvi set narudžbi prema hitnim procedurama. Bit će ih još mnogo. Svi mi razumijemo da čak i u hitnim slučajevima niske cijene ne mogu biti jedini kriterij. Reputacija i solventnost firmi, njihova sposobnost da ispoštuju datume dostave su od ključne važnosti. Ali sada više nego ikad, sve procedure se moraju objaviti online u realnom vremenu na centralnom portalu. Takav portal već postoji (https://www.ejn.gov.ba), ali se ne koristi u potpunosti, jer donosioci odluka imaju malo interesa da obavijeste građane gdje novac odlazi. Proaktivno objavljivanje i diseminacija poziva za javne nabavke između grupa dobavljača, u državi i u regionu, može povećati konkurenciju i smanjiti namještanje cijena i druge eksploatacijske metode i njihove posljedice. Također, trebalo bi promovirati i pomogati zajedničke nabavke, čak ih i zahtijevati u slučajevima gdje bi to imalo jasne ekonomske koristi. Ako svih 13 ministarstava zdravstva kupi milione rukavica, zajedno će ih dobiti po znatno nižoj cijeni nego da svako od njih kupi po milion. (Nažalost, slična razjedinjena procedura nabavke medicinskih potrepština i opreme u SAD pozicionira 50 saveznih država u međusobni konkurentski položaj, i potiče debatu da li bi koordinirane federalne kupovine bile razumnije.) Trebaju postojati posljedice za kriminalno i koruptivno ponašanje, da bi se destimulirala krađa javnog za ličnu dobit.
U konačnici, iako je vlastima potreban interni nadzor kako je ranije opisano, istovremeno postoji kritična potreba i za potpuno osnaženim nezavisnim tijelom za monitoring, da bi se osiguralo postojanje partnera za nadzor. Odgovorni i demokratski sistemi ne mogu priuštiti nedostatak sistema uzajamne provjere. Postoje kvalifikovana i mjerodavna tijela u BiH – oni trebaju imati formalno mjesto za stolom, pristup podacima i mogućnost da objasne ljudima gdje odlaze novac i potrepštine.
Ovo nije konačna lista problema i njihovih mogućih rješenja. Ali ovo jeste početak. Partnerstvo za otvorenu vlast (POV), Globalna inicijativa za fiskalnu transparentnost (GIFT), Svjetska banka i MMF dopunjavaju svoje preporuke na dnevnoj bazi. POV i GIFT pružaju dobre primjere Bosni i Hercegovini.
Doktori i medicinske sestre (oni koji nisu otišli u potrazi za boljim životom i mogućnostima) koji daju sve od sebe da pomognu svojim sugrađanima zaslužuju takav odgovoran nadzor. Ali snalažljivi politički akteri su u potpunosti saglasni da se nastavi sa ustaljenim praksama. Oni su u udobnoj samoizolaciji, i oni znaju da će njihova bogatstva i porodice izvući korist u ovom trenutku velike nedaće za obične građane. Već više od tri decenije oni iskorištavaju krize za ličnu dobit. Došlo je vrijeme za rješenje koje će konačno prekinuti taj destruktivni krug.
(http://www.democratizationpolicy.org, 4. april 2020.)
Comments