Jul 10, 20204 min read

Bezvremenski kontinenti: Moor Mother (Ronald Panza)

AbrašRadio, Moor Mother, Ronald Panza — Moor Mother

U muzici i poeziji Moor Mother centralna tema su pojmovi promatranja i čekanja. Kod Afroamerikanaca se pojavljuju i u metafori sata koji će odzvoniti početak dopuštene slobode. Razlomljena struktura uvijek ponavljajućih i promjenjivih fragmenata ove muzike može se stoga shvatiti kao njegovo trajno razbijanje.

Piše: Ronald Panza

Iako poznata kao glazbenica, aura Moor Mother, rođenim imenom Camae Ayewa, zrači poezijom. Poezija je osnovni način ili oruđe kojim se probija kroz život, putuje ili se brani. Putovanje je forma kojom zrači opstanak. Kvantna pravila pomažu suočenju i prevladavanju trauma nasilja koje doživljava i preživljava crna ženska osoba, a transgresija njenih stihova uvijek je vječno vraćanje nikad prevladanim problemima rase, roda i vremena. U ubrzanom vremenu, nalazi se lijek protiv nasilja. Ako se sastavnice prošlosti i sadašnjosti uzmu zajedno, može se birati budućnost.

Moor Mother izražava se na više prostornih cjelina. Na dva solo albuma, nastala prije sadašnje velike pandemijske krize, Mother sastavlja razbijene fragmente stihova uvezujući ih koncima istorijskih formi muzike, u kojima posebnu strast pronalazi za muziku marginaliziranih. Forma je avangardna baš zato jer je i avangarda za Camae marginalizirana. Slušamo ih kao kozmičko tkanje kratkih kompozicija čije niti sačinjavaju zvukovi i sampleovi jazza, hip hopa, dok se blues pojavljuje kao teška muka uvezivanja ovih ostataka sa vrlo jasnim sadašnjim trenutkom u vremenu. Muzika je vrlo sirova, emotivna, kako i odgovara njenoj sintagmi punk muzike brodova s robljem. Elektronika se koristi kao medij i u formi je poezije kao i sve drugo što se nađe pri ruci kada krene navala osjećaja.

Camae se u eteru pojavljuje sa kazetom Moor Mother Goddess iz 2015. godine, ali pravim prvijencem doživjet će se album Fetish Bones iz 2016. Moor Mother se na njemu pojavljuje kao ljuta i borbena majka koja invocira i nasilne trenutke kako bi se probudila iz onog nasilja koje je iskusila i još iskušava. Zagovara vremensko putovanje kojima bi posijala nadu u mogućnost sprečavanja rasnih ubojstava Afroamerikanaca. Pjevajući o prošlosti na ovaj način osvještava svoje mrtve koji onda dobijaju mogućnost da njihov prerani i nasilni kraj bilo silovanjem linčovanjem ili običnim ubojstvom, bude bar osvijetljen i ozbiljno shvaćen. Pjevajući o mrtvim crnim tijelima koje pomiče vjetar, koja ovom slikom inferiornog nemara opravdavaju mržnju svojih ubojica, oživljava ukočeno vrijeme, citiram: “zaleđeno u iluziji”. Fetish Bones album je pun noćnih mora, unaprijed izgubljenih protesta i pokušaja bijega od smrti.

Ovo prizivanje ritualnog kvantuma nastavit će na sljedećem albumu, prošlogodišnjem Analog Fluids of Sonic Black Holes, koji još prozračnije priziva ovu izlomljenost. Iako je njena ljuta persona smirenija i opuštenija, kratki pasaži ovog polusatnog rada, koji djeluje kao da je jedna kompozicija i koji se doista može tako slušati, još jače naglašavaju ovaj vokabular istrzanosti. Iako je putovanje i dalje prisutno, njegovi problemi se izraženije pokušavaju riješiti u sadašnjosti. Otvoreno se analizira prekoračeno policijsko postupanje, traga se za sistemskim nasiljem prema crnim osobama. Na momente strah prelazi u paranoju koja nije ništa drugo nego poetska uvjerenost u vlastiti nasilni kraj u ovakvim okolnostima.

Paralelno sa ovim albumima Moor Mother radi na puno muzičkih dijaloga koji zapravo neprekidno vodi s prijateljima i prijateljicama No, kao svojevrsna antiteza solo radu jeste njen doživljaj jazza, konkretnije onoga kojeg zovemo free jazz. Kao i kod Sun Ra, koji formama jazza gradi put prema suncu, planetama i dubokom svemiru i koji ovako stvara jednu nedodirljivu stvarnost mračnih rupa, putovanje sa postavom pod imenom Irreversible Entanglements, pravi je podrhtavajući svemirski brod koji sa sobom kupi krhotine gradova, uličnih borbi, strahova i neumjerenih očekivanja.

Iako je Moor Mother aktivna na više strana, njena hiperproduktivnost je bila sasvim očekivana jer je već učinila dovoljno akcija u organizaciji ponovnih povezanosti vlastite zajednice. Zajedno sa Rasheedom Phillips pokrenula je otvaranje društvenog centra u kojem djeluje kao glazbenica, edukatorica, pripovjedačica i trenerica i koji je zamišljen kao vremenska kapsula. U njemu se ljudi okupljaju kako bi pričali priče iz svakodnevice, ali i iz prošlosti. Na taj način uspjela je izbjeći pandemijskom vremenu.

Tokom ovog perioda, Moor Mother neprekidno objavljuje. Objavila je ni manje ni više nego šest albuma koji su svi odreda kolaboracije i najčešće bilježenja zvučnog dijaloga koji je u ovom periodu bio jako potreban, a koji za nju nastaje iz prirodne potrebe za komunikacijom sa svojom zajednicom. Svaki je od ovih uradaka na svoj način poseban i putokaz kroz vrijeme jer polovica od njih su kompilacije otprije stvorenog materijala bilo obrađenog u novim okolnostima ili skupljenog na live nastupima.

Kreativni niz započinje proto-punk album koji je izišao na samom početku ili prije pandemije s Mental Jewelry pod nazivom True Opera. Nakon njega uslijedila je Clepsydra, kolekcija koja je namijenjena piscima i buđenju njihove inspiracije i kreativnost u karanteni. Niz nastavlja live album Offering – dijalog sa Nicole Mitchell, zatim je tu Anthologia 1 sa Olafom Melanderom, te Black Quantum Futurism muzički album s filozofkinjom, književnicom i pravnicom Rasheedah Phillips - Waiting Time/Weighting/Wading Time: On Juneteenth, Watch Night, Freedom’s Eve, and Emancipation Day. Posljednja suradnja u nizu je ona koja je izašla prije nekoliko dana s Yattom na albumu Dial Up gdje se tematizira mogućnost ljubavi na daljinu.

Od ovih važnih albuma nekako se tematski posebno nameće ovaj od Black Quantum Futurism pod nazivom Waiting Time/Weighting/Wading Time: On Juneteenth, Watch Night, Freedom’s Eve, and Emancipation Day, što je u isto vrijeme i naziv eseja Rasheedah Phillips.

Black Quantum Futurism je interdisciplinarni, holistički kolektiv koji se na ideje afrofuturizma nastavlja teorijama svijesti afričke dijaspore i kvantne fizike. Kolektiv linearno vrijeme doživljava kao proizvođača socijalne nepravde i teži ga razlomiti različitim oblicima umjetničkog izražavanja. Pokušava liječiti ugrožene manjinske prostore gledajući na čuvanje memorije kao mjesto - svojevrsnu luku putovanja. Odlazeći zvukom i poezijom na ta mjesta, putujući nelinerano, otvara se i mogućnost liječenja. Tako i Moor Mother na svojim albumima, koristeći se cijelim poljem zvukova vremena, porađajući ih u sadašnjem trenutku, umanjuje ili ispravlja nepravde. Ovaj album se prožima sa istoimenim esejem. Phillips piše o danima osvajanja slobode od ropstva u 19. stoljeću - Juneteenth i o tome kako ih se pokušavalo opstruirati raznim fake news taktikama, što je istinu i činjenicu oslobođenja pretvorilo u jedan oblik čekanja koji je trajao i u kojem su nastali novi oblici rasizma.

U muzici i poeziji Moor Mother centralna tema su pojmovi promatranja i čekanja. Kod Afroamerikanaca se pojavljuju i u metafori sata koji će odzvoniti početak dopuštene slobode. Razlomljena struktura uvijek ponavljajućih i promjenjivih fragmenata ove muzike može se, stoga shvatiti kao njegovo trajno razbijanje.