20. travnja 2021.
Invazija godišnjih doba napolju (zima se odupire konačnom proglašenju proljeća; plašim se da ćemo ljeto početi osjećati prebrzo i da će sunce iz svoga blagog proljetnog zagrijanog stanja zaiskriti na najtoplijim nemilosrdnim terenima ispod kojih cvrči i sama zemlja, gušeći se u isparavanju vlastite topline) samo produžava moje isprekidane pokušaje uranjanja u sadašnji trenutak. Sve što je iskidano ne može služiti sadašnjosti, odvojilo se kako bi ga se zatrpalo u prošlosti.
Pisanje poezije već je davno prestalo biti moj oblik otpora i komunikacije sa svijetom. Nešto inteligentno, čemu još nisam napipala ime niti koščicu koja me guši, umiješalo se u taj odnos. Preostali, moglo bi se još reći paralizirani oblici poezije sada emigriraju sa mnom u dugačkim, sve učestalijim desetokilometarskim samotnim šetnjama i opsesivnom fotografskom dokumentiranju grada...
U dragocjenim trenutcima čitanja poneke knjige za koju sam prije trebala tražiti vrijeme, dok ga danas moram izmišljati... U pažljivom, gotovo posvećenom prebiranju po filmskim arhivima dostupnim na internetu u potrazi za sljedećim vizualnim bijegom... Mislim da sam u stanju potpuno se prepustiti samo filmovima, čime možda, skromno, bojeći se izgovoriti naglas, zadovoljavam sve glasniju želju da se okušam u snimanju svoga jednoga dana? Jean Luc Godard točno je izrazio moj strah rekavši u jednom intervjuu sljedeće: „Kad smo vidjeli filmove, napokon smo se osjetili oslobođeni od užasa pisanja“.
(Pisanje kao stilska figura života? Pisanje blokada?)
24. travnja 2021.
Dvadeset četvrti je travnja, zrakom se dovijavaju mirisi rascvjetalih baštenskih ruža, potpourriji ruža. Uskoro će procvjetati i naše. Mali pupoljci pokriveni pahuljastim čašicama, sitno i pravilno rezanim tamnim listićima. Priroda se za sve tako roditeljski brine.
Nekom divnom magijom, mama je uspjela uzgojiti ružu koja u punom cvatu doseže boje mandarine. Nosi ime Rosa „Rio Samba“ i hibrid je čajne ruže. Cvate već četvrtu godinu sve do kraja septembra. Kada bi ruže rasle u prašumama, izgledale bi baš poput Rio Samba. Naša bašta tropska je prijatna zona.
S južne strane kuće iz gologa kamenjara izrasta gusta borova šuma. Svakoga proljeća s prozora brojim nova anđeoska stabla ponikla iz zemlje oparene serijom požara, od kojih cijelo susjedstvo strahuje tijekom ljeta. Raslinje, suho poput novinskog papira, Hum, tužno, zapušen od piromanstva. Prošle godine na samom početku pandemije iz šume su za vrijeme toplih večernjih i ranojutarnjih sati, kada su ptice najaktivnija zemaljska bića i kada se mjesec veselo izvrće visoko na meridijanu u šeretskom dogovoru s izlazećim suncem, dopirale pjesme koje su se prepoznavale, pronalazile i miješale poput slatkih kuglica čokolade u tijestu.
Ovo proljeće naprosto je gluho. Možda je i pticama ovoga proljeća hladno. Možda su njihove male svetkovine odselile u trope. Možda s njima pođem i ja.
27. travnja 2021.
Bobice, grožđice, sušene sjemenke, u zraku je bistro. Ispružim ruku kroz prozor ako ću toga jutra rano izlaziti, ispitujem toplinu zraka. Na svaku ruku navlačim po jednu papigu zijevalicu da te udobrovoljim ako te sretnem. Htjela sam ti ponijeti tek ubranu očišćenu putericu. Očekujem da uskoro postanu i trešnje. I za njih te računam. Kažeš da nećeš biti u stanu.
Popela sam se do Brankovca drugi dan zaredom, ali danas novim sokakom. Srljala sam dva-tri koraka pred suncem i kamerom milovala kapije. Sve se više osamljujem. Sve me jače uznemiruje osama. Ostavljenost na miru od svih prelako prelazi u samoću.
Opsjeda me riječ usamljenost. Determinizam njezinoga značenja. Plaše me riječi zakon, brak, rat, deložacija. Njemački film emigrirao je s Lottom Aisner. Ponekad zamišljam da sam kozlić kojega Herzog spašava iz prljave Rio Urubambe.
Zračne molekule nemoguće je podmititi. Pijem li jako hladnu vodu, nahladit ću bronhije. Kontaminacija okoliša zvukom i njegov utjecaj na ljude tekst je na kojem od jutros radim. U jednom od njegovih kasnijih dokumentaraca „Lo and Behold: Reveries of the Connected World“ Herzog intervjuira ženu koja je pobjegla od kontaminirane zapadne civilizacije u Apalačko gorje gdje je postavljen ogromni teleskop za prikupljanje osjetljivih radiovalova iz svemira. To je šumsko mjesto ujedno zaštićeno od zračenja elektroničke opreme. Žena, koja boluje od rijetke, još uvijek u zdravstvenim krugovima nepriznate elektromagnetske preosjetljivosti, kaže kako više ne spava u Faradayevom kavezu, što je radila prije kako bi se zaštitila; miran joj je ležaj i zemlja koja vibrira na 7,83 herza, odakle konačno može bez straha gledati u zvijezde noću.
30. travnja 2021.
Mali bizon živi u mom kupatilu.
Mislim da mi nešto ključa u plućima kad ga čujem kako hoda.
Comments