Erdogan od Kremlja (Semir Behram)

Erdogan nije bio svjestan svoje zablude. Potpuno uvjeren da vuče kasparovske poteze na ploči na kojoj je ginulo stotine igrača bitnijih od njega. Podcijenio je Zapad, a dao je preveliku bitnost Istoku. Iskreno je povjerovao u iskrenost Kremlja. Zatim je uslijedio ledeni tuš.

Piše: Semir Behram

U zadnjih mjesec dana su se desile jako interesantne stvari na geopolitičkoj sceni, insinuirane posljednjim dešavanjima na bliskoističnim ratištima. Tokom zajedničkog napada Rusije i snaga odanih režimu iz Damaska ubijeno je tridesetak turskih vojnika. To ne bi bilo ništa čudno da Rusija i Turska nisu u savezništvu, koje, budimo realni, ma koliko krhko djelovalo zbog turskog članstva u NATO-u, posjeduje snažniju armaturu od turskih konekcija na zapadnoj hemisferi. No, kako to često biva, neko je nekome veći saveznik, a neko manji, tako da je zagrljaj savezništva vremenom olabavio i prerastao u sasvim drugačiji odnos. Konture su postale izraženije brutalnom likvidacijom turskog ljudstva. Ali prisjetimo se kako su te dvije zemlje postale saveznici.

Ozbiljnije savezništvo je počelo trgovinom oko najbitnijeg grada u Siriji ― Aleppa. Turska je imala pozicije moći. Preciznije govoreći, Erdogan je imao snažan uticaj na mnoge islamističke frakcije u Siriji, pogotovo one na frontu oko Aleppa. Kada je režim, potpomognut Rusijom, krenuo u osvajanje ovoga grada, Erdogan je naredio preusmjeravanje tih snaga na sjeverne dijelove provincije, u borbu protiv Islamske države. Poznata nam je bitka za Al Bab, koja je ubrzo uslijedila, gdje su zapravo Turci učinili prve ratne zločine nad civilnim stanovništvom u Siriji, a bitka za deblokadu Aleppa se nikada nije dogodila. Režim je uzeo najbitniji grad. Revolucija je slomila zub. Desila se prekretnica rata. Trgovinom tako bitnim gradom presječena je vrpca savezništva Turske i Rusije. Erdogan je pomislio da je postao izuzetno važan igrač na svjetskoj geosceni.

Doduše, prije toga se desio vrlo bitan događaj koji je zavarao Erdogana da pomisli da može raznim kalkulacijama  i balansiranjem između Istoka i Zapada, sjedenjem na dvije užarene stolice, biti uspješan u provođenju neoosmanske agende. Prevario se. Pomislio je da je bitan i neovisan igrač. Prvo je naivno otvorio koridor iračkim Kurdima da spase Kobane, grad koji je bio pred padom. Tim potezom je ojačao svog glavnog protivnika ― PKK/YPG, te je izazvao bijes porežene Islamske države, misleći da je to vrijedilo zbog naklonosti Zapada. Krenuli su teroristički napadi, od kojih su najpoznatiji oni na istanbulskom trgu Sultanahmet i distriktu Beyoğlu, te napad u Ankari u kojem je ubijeno 107 ljudi.

Sasvim jasno, nakon ovako glupo odigranih poteza, padom pod pritiskom iz kojeg nije izvukao apsolutno nikakvu korist za sebe, uslijedio je pokušaj vojnog udara iz kojeg se za dlaku izvukao. Ipak, neočekivano preživljavanje mu nije utuvilo u glavu nikakvu pouku, nego je zaslijepljen pobjedom, odnosno sitnim kupovanjem vremena, zagrizao kolač koji je nemoguće provariti - prihvatio je ruku Vladimira Putina, koju je ovaj ponudio kao primamljivo prijateljstvo u bijelim rukavicama što izviriva iz čarobnjakovog šešira. Ovih dana, Recep Tayyip Erdogan je izvukao za uši malog bijelog zeca što se grca sa prevelikom mrkvom ispod zubala.

Vladimir Putin mu je poslao poruku podrške nakon pokušaja vojnog udara. Erdogan je nasjeo na mamac, čvrsto grabeći mrkvu. Krenuli su „bratski“ projekti trgovine i razvijanja turizma, plinovod TurkStream, koji je napravljen da dovodi ruski prirodni gas u Tursku, pa potom da se grana prema Evropi, a otvoren je početkom ove godine. Akuyyu je prva nuklearna elektrana u Turskoj koju su sa preko 90% ulaganja financirali ruski investitori. Evidentno, čovjeka u uniformi NATO-a, u ruci je držao mađioničar iz Kremlja, koji mu, da se razumijemo, nikada nije postavljao pitanja o ljudskim pravima i slobodi medija, kao ključnog stuba demokratskog društva. Malo je trebalo da u izglančani cilindar Vladimira Putina uskoči sve manja i manja figura Recep Tayyip Erdogana. 

Postepeno mu je Vladimir Putin dozirao osjećaj važnosti pozivajući ga, zajedno sa Iranom, na dogovore u vezi aktuelnih previranja u Siriji, poput svih trojki koje su se održale u Astani, gdje bi se Erdogan, po običaju vraćao kratkih rukava. Putin je mudro učvrščivao svoju poziciju, a otpuštao zupce sa povodca „svog anadolijskog saveznika“ kod njegovih NATO partnera. Uspio je da privuče NATO igrača u svoj tabor i da mu pokaže gdje mu je mjesto. Jedan od poteza je bio dogovor o kupovini protivvazdušnog sistema S-400, što je predstavljalo presedan, da jedan od članova transatlantskog saveza napravi sporazum takve vrste sa Rusijom.

Erdogan nije bio svjestan svoje zablude. Potpuno uvjeren da vuče kasparovske poteze na ploči na kojoj je ginulo stotine igrača bitnijih od njega. Podcijenio je Zapad, a dao je preveliku bitnost Istoku. Iskreno je povjerovao u iskrenost Kremlja. Zatim je uslijedio ledeni tuš. Brutalno mu je likvidirano 36 vojnika. Naposljetku mu je rečeno da je to bila zabuna, da sva ta sofisticirana ruska oprema, na neki način, nije znala da su na tim pozicijama turski vojnici. Morao je da proguta tabletu zablude. Imao je vrlo malo vremena da se odluči. Da li da krene u izravni sukob sa osobom zbog koje je okrenuo leđa Zapadu? Da traži pokajanje od Zapada, priznavajući da je bio naivan, ili da ode direktno na noge novom gospodaru. Brzo je odabrao novog (starog) boga. Pod izgovorom smirivanja tenzija, otišao je u Moskvu.  

No, prije služničkog odlaska preko Crnog mora, pokušao je da jeftinim potezom ucjeni Evropu migrantima. Pokušaj, naravno, nije uspio. Prije dvije sedmice se vratio iz Brisela praznih dlanova. Dobio je lekciju, nadajmo se, barem zbog turskog naroda, da je pouka zategla kapke prema čelu. Ako već zjenice nisu raširene Erdoganu, očekujmo da će turski narod drugačije popuniti glasačke listiće idući put.

Putin je gledao kako „odbjegli sin“ očajnički ide u Brisel, te kako se pokislo vraća u Moskvu. Naravno, primio je Putin Erdogana, ali mu je ponovo pokazao gdje mu je mjesto. Vladimir jako dobro igra psihološku igru. Primjerice, Angeli Merkel je doveo labradora, znajući da ova ima strahove od pasa. Erdogana je, namjerno, pustio da dugo čeka prijem, i to poprilično dugo, dok mnoštvo pomno postavljenih kamera snima taj čin ponižavanja. U jednom momentu Erdogan se umara i sjeda na obližnju klupicu, poput pacijenta koji u masi drugih bolesnika čeka kada će ga zovnuti primarijus da mu postavi dijagnozu.

Poslušaj: