Od 1950-tih do kraja 1980-tih, u zemljama Afrike i Bliskog istoka niču brojne modernističke građevine koje spadaju u red najvećih postignuća jugoslavenske arhitekture. Tada je bila jako neobična situacija, naši arhitekti nisu mogli legalno da idu s jednog kraja Berlina na drugi, ali su zato mogli putovati po svijetu i rekonstrurati ga. U kasnim 1950-im godinama brojne zemlje u Africi i na Bliskom istoku konačno su oslobođene kolonijalne dominacije. Zbog političkih veza i utjecaja koji je Jugoslavija stekla kao članica Pokreta nesvrstanih, naši arhitekti su dobili mogućnosti da svoja arhitektonska djela i modernističku estetiku „izvoze“ u mnoge države koje su bile u ovom pokretu, jer jedan od pet principa Pokreta nesvrstanih bila je uzajamna korist.
Stoga su brojne zemlje u Africi i na Bliskom istoku koristile profesionalce i specijalizirane firme iz socijalističkih zemalja kao konsultante i autore velikih i važnih arhitektonskih projekata. Oni su smatrani neophodnim elementom za uspostavljanje novih nacionalnih identiteta, odnosno jačale su nezavisnost kroz ekonomsku saradnju sa većim članicama pokreta na čelu s Jugoslavijom.
Sovjetski Savez je bio više usmjeren na infrastrukturne projekte kao što su brane, nasipi, luke i slično, dok je Jugoslavija bila više orijentirana na urbanističke projekte.
Izvoz arhitektonskih talenata iz Srednje Europe zadovoljavao je dvije potrebe: jednu ekonomsku tj. prikupljanje financijskih sredstava u inozemstvu koja je korisna za podrške osiromašenih ekonomija; drugu ideološku, odnosno doprinos pobjedi u kontekstu hladnog rata.
Širom Afrike jugoslovenski arhitekti izgradili su brojne konferencijske centre, aerodrome, zgrade ministarstava, zgrade općina, sveučilišta, pošte, hotele i čitava stambena naselja.
Jedan od tih velikih projekata je Konferencijska palača u glavnom gradu kolonije Gabon Librevilleu. Kolonija Gabon je proglasila nezavisnost 1960. godine. Deset godina poslije angažirala je Energoprojekt za izgradnju Konferencijske palače u glavnom gradu. Palača je zauzimala 12 000 kvadratnih metara i u njoj se trebao održati 14. kongres Organizacije afričkog jedinstva, preteče Afričke unije.
Francuska je nastojala da održi utjecaj u svojoj bivšoj koloniji, što je izazvalo proteste i nemire unutar ove zemlje. Međutim, dolazak jugoslovenskih arhitekata i Energoprojekta značio je da se kolonija potpuno otrgla francuskom utjecaju. Odjednom je veliki projekt dobila jedna jugoslovenska firma. Arhitekt Mario Jobst koji je radio na tom projektu navodi da sa Francuzima u Gabonu nije bilo ozbiljnijih problema, osim što su na početku gradnje helikopterima nadlijetali iznad gradilišta. Sav materijal za zgradu - pločice, sanitarije, lamperija - proizveden je u Jugoslaviji. U luksuznom predvorju palače smjestili su kompoziciju od klirita 'Afričko sunce' autora Miodraga Živkovića. Po završetku izgradnje, u lipnju 1976. godine, u medijima je izašla vijest - Šest mjeseci prije roka, izuzetno brzo za tamošnje prilike, glavni grad Gabona Libreville dobio je najatraktivniji i najluksuzniji objekat - zgradu za održavanje konferencija koju je projektirao i izgradio Energoprojekt.
Mario Jobst taj isječak iz novina još uvijek čuva u svojoj arhivi. Ova zgrada je srušena 2014. godine kako bi se oslobodio prostor za izgradnju predsjedničkog kompleksa.
Nekoliko mjeseci nakon smrti Josipa Broza Tita 1980. godine, jugoslovenska građevinska firma Energoprojekt dobila je najveći projekat dotada, hotel Sheraton koji treba biti izgrađen u Harareu, glavnom gradu Zimbabwea. Za projektiranje hotela zadužili su beogradskog arhitekte Dragoljuba Bakića i njegovu suprugu Ljiljanu. Činjenica da je Bakićima povjeren ovako veliki posao bio je veliki uspjeh jugoslovenskog građevinarstva u zemljama Pokreta nesvrstanih.
Dragoljub Bakić stigao je u Harare avionom iz Beograda 1980. godine sa ogromnom maketom budućeg kompleksa. Konkurencija za projekt je bila velika, jer su Englezi već bili osmislili čitav projekt. Vlada Zimbabwea raspisala je međunarodni natečaj na koji se prijavilo sedam zemalja. Uskoro stiže vijest iz Jugoslavije da je preminuo predsjedavajući Predsedništva Saveza komunista Jugoslavije Stevan Doronjski - čovjek koji je na Titovoj sahrani nekoliko meseci prije toga održao posmrtni govor. Jugoslovenska ambasada u Harareu organizovala je potpisivanje knjige žalosti. Bakić je znao da će na potpisivanje doći ministar vanjskih poslova Zimbabwea i sa sobom je ponio maketu. Pozvao je ministra da prošetaju i pokazao mu je. Minstra je maketa oduševila pa stoga poziva Bakića da dođe u Mugabeov kabinet. Sljedećeg dana je Mugabe, koji je maštao da u takvoj sali održi samit Pokreta nesvrstanih, rekao da želi takvu zgradu, ali duplo veću. Ljiljana i Dragoljub Bakić prvobitno su projektirali hotel sa kongresnom salom od 2 500 sjedišta. Za prepravljanje projekta su dobili 10 dana i to su radili u svom hotelu. Projekat je konačno prihvaćen, a izgradnja je trajala nešto više od dvije godine.
Mugabeov san se ostvario 1986. godine - Harare je u Sheratonu ugostio osmi samit Pokreta nesvrstanih. Sheraton se danas se zove Rainbow Towers Hotel, i i dalje je jedini u Zimbabweu koji ima pet zvjezdica. Ujedno je i najveći hotel u ovoj zemlji, s gotovo 400 soba, s visinom od 67 metara i na 18 spratova. Prepoznatljiva zlatna boja, glatka tekstura, zakrivljen oblik i staklena fasada, zgradu čine pravom futurističkom vizijom. Na zapadnoj strani hotela je ogromni konferencijski centar, izgrađen u istom stilu. Hotel je otvoren i danas i u odličnom je stanju. Energoprojekt nikada poslije nije ponovio ovakav uspjeh u Africi, iako je realizirao mnoštvo velikih projekata.
Treći projekt koji ću spomenuti je Međunarodni sajam Lagos u Nigeriji. Rađen je po idejnom rješenju Zorana Bajevića uz doprinose Predraga Đakovića, Milorada Cvijića i Ljiljane Bojović, a sagrađen je između 1974. i 1977. godine. Sajamski kompleks smješten je u zapadnom dijelu Lagosa i prostire se na 350 hektara. Ovaj ogromni razvojni projekat je sagrađen da bi se u njemu održao prvi nigerijski međunarodni trgovinski sajam, a u vrijeme kada je otvoren bio je najveći sajamski kompleks ikad sagrađen u subsaharskoj Africi. Gradnjom je također rukovodio jugoslovenski Energoprojekt. Prostorno planiranje karakterizira kružni tok povezanosti i pristupačnosti između izložbenih hala, a Bajović je bio nadahnut istraživanjima u ruralnoj Nigeriji, gdje je tražio od seoske djece da crtaju mape svojih naselja.
Sama zdanja imaju ambiciozni futuristički dizajn sa geometrijskim izgledom. Kompleks i dalje služi za organizaciju različitih događaja, ali su mnogi njegovi dijelovi zapušteni. Danas se najčešće koristi za prodaju iskorištenih autodijelova, a ta pijaca je najveća ove vrste u cijeloj Nigeriji.
Ovakav sustav nije mogao funkcionirati dugoročno, jer je većina tih vlada žestoko potiskivala svoje lokalne komuniste, ali su zato podržavali strano planiranje i izgradnju njihovih gradova i industrija, ne mareći na komunističko uređenje zemalja iz kojih su dolazili graditelji. Sustav je počivao na poklonima – donacijama škola i javnih zgrada od SSSR-a, na primjer u Gani i Maliju – i najčešće, razmjeni dobara, posebno sirove nafte. Kasnije trgovina postaje mnogo složenija. Nakon 1970-ih istočnoeuropske države su stekle ogromne dugove, pa su ta inozemna nastojanja postala pragmatičnija. Teško je bilo zadržati ovaj posao iz 1980-ih, a ono što je trebalo učiniti je potkopati ideju da su istočnoevropske zemlje tehnološki zaostale. Tako je i urađeno. Posle 1989. godine arhitekte su svoje iskustvo i znanje iskoristili za značajne projekte po Europi.
Ovaj manje poznat dio arhitekture dvadesetog stoljeća još uvijek ponosno odolijeva godinama. Objekti, infrastrukture, naselja i planirani gradovi projektirani u razdoblju između 1957. i 1990. godine su još uvijek sastavni dio života miliona ljudi.
Comments