Možemo možda dosta dugo raspravljati o formalnoj preciznosti ili nepreciznosti Transita, ali je posve jasno da u filmu svi nešto iščekuju ili od nečega bježe. I to djeluje vrlo stvarno. Nije posebno važno odgonetavati vrijeme radnje niti cijelu priču shvaćati kao alegoriju jer je ovo jedan od rijetkih filmova koji je vizualno i narativno uspio uhvatiti atmosferu gubitka životne uloge – iznenadnost, nepovratnost i postojanost promjene.
Piše: Ronald Panza
Njemački redatelj Christian Petzold jedan je od najznačajnijih članova nove berlinske škole filma koja od 2000-ih godina ne prestaje proizvoditi filmove koji promišljaju, stvaraju impresije i o kojima se misli. Njegov posljednji film Transit ujedno je i završni film neformalne trilogije koju čini s s Barbarom i Phoenixom.
Transit je inspiriran romanom Anne Seghers, ali nije njegova adaptacija. Petzold je napravio jedan vremenski ili – bolje je reći – bezvremenski model za film. Radnja romana odvija se u vrijeme Drugog svjetskog rata i priča je posvećena životima ljudi koji lutaju po ratom zahvaćenoj Europi, živeći opasne izbjegličke živote, čekajući na mogućnost odlaska u slobodne zemlje. Ovo izbjegličko iskustvo je i iskustvo same autorice.
Film je smješten u ono doba koje je vizualno prepoznatljivo našem suvremenom trenutku, no u radnji i svuda oko nje atmosfera je progona i velikog sukoba koji se širi. Posebno u prvom dijelu – prije nego se radnja prebaci u Marseille – izbjeglice i emigranti, ljudi koji bježe iz ili od velikog sukoba vizualno su označeni i kao osobe koje mogu pripadati prošlom Velikom ratu. Nema prisutnog traga novih tehnologija, a i sama odjeća koju nose kao da nije iz vremena radnje. Njihovo je nepripadanje označeno, ali ništa od ovoga formalno nije napadno, stvari se jednostavno dešavaju i prolaze pred našim pogledom. Sve je tako temeljito promišljeno.
Glavni protagonist je bjegunac bez jasnog identiteta koji prisvaja tranzitne papire i književnu ostavštinu pisca kojem je trebao pomoći u bijegu za Marseille. Međutim, pronalazi ga mrtvog u hotelskoj sobi. On je osoba koja je navikla biti sama i koja je neprestano u pokretu, u nekom obliku bijega i bez jasnog zanimanja. Kada preuzme identitet pisca, nakon što ih u meksičkom konzulatu slučajno zamijene, istovremeno počinje doživljavati i druge ljude. U Marseilleu najprije posjeti obitelj preminulog suputnika gdje se posebno veže za dječaka kojemu polako postaje potpora.
Predstavljanje zbivanja u filmu odvija se na više nivoa. U trenutku kada Georg prvi put otvara piščev rukopis, odjednom začujemo glas nepouzdanog naratora koji označava da je i Georg, naš glavni protagonist, samo lik u nekoj većoj i jačoj situaciji. Kasnije se u naratorskoj funkciji otkriva barmen i vlasnik bara u kojem se Georg prehranjuje. Georg ulaskom u ovaj grad postaje dio Europe koja izlazi, kako to za Marseille govori narator romana Anne Seghers. Grad je posebni junak i akter filma, on predstavlja svojevrsna vrata, prostor u kojem se neprestano mijenjaju različiti oblici onih koji su ostali bez budućnosti, bez identiteta, zanimanja, slobode i sigurnosti. U njemu se ovakvom ili na ovaj način može postati što god se želi ili ne želi. Marseille je zadnja točka prije ulaska u nepoznato.
Prostori raznih konzulata gdje se čeka na red za vize i tranzitne papire, kao i ulice i lokali pored, postaju u ovoj situaciji specifične zone. To su mjesta gdje priče nepoznatih ljudi izlaze van kao voda iz ulične česme –neprilagođena arhitektura izgubljenosti i očaja koje uokviruje neprestana i nevidljiva prijetnja, brzi koraci čizama i cipela pomiješanih sa zvukovima policijskih sirena i udaljenim, a sve bližim nervoznim povicima. S druge strane, luka je ipak prostor razmjene između onih koji žele otići i onih koji žele ući. Jednog će dana Georg otići u posjetu udovici i njenom sinu, a njegovom prijatelju. Unutra će biti pretrpano. U stan su već uselili novi izgubljeni ljudi, koji u ovim kadrovima jako nalikuju suvremenim izbjeglicama i emigrantima, tako poznatim bolnim prizorima naše svakodnevice.
Georg će naposljetku učiniti svoju prvu veliku žrtvu u životu. Zaljubljuje se u udovicu pisca i svoje papire za slobodni svijet uručuje njoj i njenom prijatelju liječniku. Kako je zadobio taj svoj novi krhki identitet tako ga je i nesebično proslijedio. Kada na samom kraju razmišlja da krene pješice preko Pirineja, shvaćamo da je film vrlo mudro posvećen filozofu Walteru Benjaminu. Zapravo, riječ je o ruti na kojoj je izgubio život u pokušaju da dođe do slobode. Uostalom, upravo je u Marseilleu veliki filozof čekao na tranzit, a dok je čekao pisao je o ovom gradu, vratima kraja.
Možemo možda dosta dugo raspravljati o formalnoj preciznosti ili nepreciznosti Transita, ali je posve jasno da u filmu svi nešto iščekuju ili od nečega bježe. I to djeluje vrlo stvarno. Nije posebno važno odgonetavati vrijeme radnje niti cijelu priču shvaćati kao alegoriju jer je ovo jedan od rijetkih filmova koji je vizualno i narativno uspio uhvatiti atmosferu gubitka životne uloge – iznenadnost, nepovratnost i postojanost promjene. U ovom filmu najvažniju je promjenu na bolje doživio onaj koji je izgubio ono što mu ionako ne pripada, ali umjesto toga počeo je osjećati samog sebe. Svi ionako živimo u nekoj općoj atmosferi očekivanja promjene, kakva god ona može biti, iako se većina boji da će biti negativna. Transit nam je uspio pokazati kako to zapravo izgleda kada se jednom krene – promjena se zapravo u njemu već odvija.
Poslušaj:
Comments