Bunker je ljubljanska neprofitna organizacija koja se bavi realizacijom kulturnih događaja, proizvodnjom i predstavljanjem savremenog teatra i plesnog performansa, te organizacijom različitih radionica i drugih edukativnih programa, s posebnim fokusom na kulturnu i umjetničku edukaciju.
Djeluje u sklopu niza međunarodnih projekata, organizira međunarodne forume, te jedan od najpoznatijih međunarodnih festivala savremene performativne umjetnosti - Mladi levi.
Od 2004. godine Bunker upravlja Starom elektrarnom, nekadašnjim ljubljanskim električnim postrojenjem pretvorenim u savremeni umjetnički prostor.
Tamara Bračić Vidmar, izvršna producentica i PR Bunkera još od 2002. godine, za AbrašRadio i serijal Kultura poslije govori o nastanku i idejama ove organizacije, o kulturnim prilikama u doba pandemije, te protestima koji se već tjednima odvijaju u Sloveniji. Razgovor vodio Ronald Panza.
Članica ste i organizatorica Bunkera iz Ljubljane, neprofitne kulturne produkcijske organizacije koja i praktično djeluje u Staroj elektrani. Možete li nam za početak predstaviti vašu organizaciju i
Staru elektrarnu? Koliko je prostor povratnom vezom oblikovao rad samog Bunker?
Bunker je osnovan 1997. godine, to je sad već organizacija s dugom istorijom, na što smo dosta ponosni. No, s obzirom da je Bunker NVO, naš opstanak nije uvijek bio siguran. Počeli smo kao mala organizacija s tri vanjska suradnika, koji su se okupili kako bi organizirali prvi međunarodni izvedbeni festival Mladi levi, čije je prvo izdanje bilo u ljeto 1998. godine, te producirali suvremeni teatar i rad plesne grupe Betontanc. Poslije prvog uspješnog izdanja festival je postao kontinuiran. Ja sam se priključila timu za treće izdanje. Naša mala grupa uvećavala se samo za vrijeme trajanja festivala sve dok nismo osvojili natječaj upravljanja novim prostorom Stare elektrarne 2004. godine. Stara elektrarna prva je elektrana u Ljubljani, napravljena prije 120 godina. Bila je jedna od pet napuštenih zgrada u Ljubljani s kraja 90-tih za koje su napravljena sociološka i urbanistička istraživanja od strane nekoliko stručnjaka i predstavnika NVO organizacija, među kojima je bila i Nevenka Koprivšek, direktorica Bunkera. Nakon dosta rasprava s donositeljima odluka i zagovaranja važnosti novih prostora za suvremene umjetnosti, odlučili su se za ovaj korak. Stara elektrarna je obnovljena i sada je prostor za suvremene izvedbene umjetnosti sa 150 mjesta i prekrasnom velikom scenom u centru Ljubljane.
Kako je novi prostor utjecao na organizaciju same udruge?
Kada smo dobili posao vođenja prostora, to je značilo veliku promjenu za nas. Zaposlili smo nove kolege da rade s nama, među njima četiri tehničara. Prvih pola godine trudili smo se pronaći način organiziranja naših zadaća kao i programiranja prostora. Sa strukturalizacijom našeg programa u Staroj elektrarni i naša je ekipa postala strukturiranija – polako smo naše odgovornosti učinili raznolikima i počeli se razvijati u različitim smjerovima. Prvi program u Staroj elektrarni bio je obrazovni – organizirali smo radionice i program suvremenog plesa AGON (koju je kasnije koreografkinja Maja Delak razvila u prvu umjetničku srednju školu u Sloveniji). Uskoro su zahtjevi prema prostoru za produkciju i prezentaciju predstava, multimedijalnih umjetničkih radova, instalacija, koncerata – postali veći i počeli smo surađivati s većinom slovenačkih nezavisnih umjetnika i umjetnica. Bolje smo se uvezali na lokalnom i međunarodnom nivou i postajali bolji, pronalazeći dodatna, često inozemna, sredstva za naše programe. Činjenica rada sa prostorom i u prostoru promijenila je prilično našu narav – od male organizacije, koja se bavila vlastitim produkcijama i festivalom, izrasli smo shvatajući širu sliku kako naš nevladin umjetnički sektor diše i kako ga možemo podržati. Također, počeli smo shvatati da je Stara elektrarna kao događajni prostor bila veliki NLO u našoj četvrti Taboru, pa smo proveli dva antropološka istraživanja o tome kako stanovnici i posjetitelji Tabora doživljavaju naš rad, koje bi promjene željeli vidjeti u svojoj četvrti i koji bi ih sadržaji zanimali. Kroz rad smo se počeli više povezivati s lokalnim organizacijama koje rade u našem susjedstvu (kulturnim, obrazovnim, društvenim), kao i sa samim stanovnicima. Napravili smo naše projekte interaktivnijima, često ih održavajući u javnom prostoru oko Stare elektrarne (na ulicama, parkovima, dječjim igralištima). Različite lokalne inicijative nastale su upravo iz ovih aktivnost – jedna od njih je društveni vrt Onkraj gradbišča, koji ovog ljeta obilježava 10 godina.
U vašem radu vrijedi posebno istaknuti festival Mladi Levi. Koja je svrha i cilj ovog festivala?
Festival Mladi levi obilježen je zahtjevnim umjetničkim profilom i snažnim društvenim karakterom. Predstavljamo priznate izvedbene umjetnike iz cijelog svijeta kao i mlade talente na početku karijera, jedne uz druge. Ove godine festival će imati svoje 23. izdanje koje će se, kao i uvijek, održati krajem augusta. Mladi levi festival je za nas koji radimo u Bunkeru uvijek bio najdraži i najljepši projekt godine. Vrijeme u kojem se održava je ono u kojem svi naši napori – naša putovanja, umrežavanja, rasprave, znanje i mjeseci organiziranja kulminiraju. To je mjesto u kojem možemo ostvariti svoje želje i predstaviti publici najzanimljivije predstave i inspirirajuće umjetnike koje smo vidjeli. Za vrijeme festivala radimo najbolje godišnje zabave i gradimo posebnu privremenu zajednicu, povezujući gostujuće umjetnike, brojne volontere, kolege i publiku kroz dijeljenje umjetničkog doživljaja, rasprave o važnim svjetskim temama te mnogo zabave i druženja kroz predivne ljetne večeri.
I Mladi levi festival se promijenio otkad smo počeli voditi Staru elektrarnu. Kada ga pripremamo više mislimo o javnom prostoru, o naseljavanju prostora koji nam pripada. Kao umjetnost, javni prostor je, ili bi trebao biti, zajedničko dobro, otvoren za različita (umjetnička) izražavanja, za različita iskustva, iznenađenja. Počeli smo pozivati umjetnike da rade u javnim prostorima našeg susjedstva i sa lokalnim stanovnicima, stvarajući lijepe zajedničke projekte često otvarajući važne teme, kao što su nedostatak zelenih površina, zasićenje prometom, manjak sigurnih prostora za starije i za djecu u našem susjedstvu. Istovremeno, festival je posvećen očuvanju visoko kvalitetnog umjetničkog profila i otvaranju prostora za mišljenje kroz javne rasprave, međunarodne konferencije i radionice.
Ako se ne varam, vaša je organizacijska struktura sastavljena od žena, što mislim da vrijedi istaknuti budući da borba za ravnopravnost očito nikada ne završava. Da li se radi o svjesnom feminističkom naporu?
Bunker nisu samo žene – imamo tri tehničara koji rade s nama, a dugo godina radio je s nama i muški kolega u organizaciji. Ali da, istina je kako su većina nas u upravi žene.
U neku ruku to je stvar slučajnosti – na samom početku prva ekipa je bila sastavljena od žena i tako smo dobro surađivale da smo privlačile još drugih žena da dođu i rade sa nama. Mi zaista jako dobro radimo zajedno i to je glavni razlog zašto se držimo zajedno. Naravno, jasno nam je kako je borba za jednakost žena u našem društvu daleko od završetka. Kao društvo ostvarili smo dosta pozitivnih promjena, ali ljudska prava za koja smo mislili da su već izborena su sada, u ovim vremenima rastućeg nacionalizma i radikalnih desnih pokreta, ponovo ugrožena i, nažalost, ne mogu se uzeti više zdravo za gotovo. Ovo može biti vrlo štetna stvar za naše buduće generacije, zato moramo biti oprezni i boriti se za naša prava cijelo vrijeme. Na ovaj način u našim pripremama uvijek pazimo da damo bar jednak prostor umjetnicama, kulturnim radnicama, aktivisticama te ponekad, u određenom kontekstu, svjesno izabiremo poduprijeti više žena.
Proteklih mjeseci smo svi bili zarobljenici izolacije. Svijet se, ako već nije, polako mijenja. U krizi je posebno bio pogođen nezavisni sektor kulture. Činilo se u početku kako vlast u Sloveniji vodi računa o
mjerama pomoći, ali to očito nije bilo dovoljno. Što se sve zagovaralo i događalo? Da li je dostignuta
puna mjera solidarnosti?
Tokom korona karantene, pojavile su se brojne nesigurnosti vezane za mogućnost nalaska novih poslova za kulturne radnike, za preživljavanje u uvjetima anti-korona mjera.
Prva stvar koja se dogodila jeste potpuni gubitak prihoda za samozaposlene, osobito za samostalne umjetnike i kulturne radnike, posebno jer je većina njih već živjela s vrlo niskim primanjima. U prvim vladinim prijedlozima hitnih mjera za borbu protiv gubitka prihoda, samozaposleni u kulturi su bili izostavljeni – dok su se ticale brige za velike kompanije koje su gubile prihode (“briga o poslovima”), samozaposleni u kulturi veoma bi teško došli do financijske pomoći. U tom trenutku mnoge organizacije, uključujući kulturni NVO sektor, među njima Asocijacija – udruženje za samostalne umjetnike i NVO udruženja iz umjetnosti i kulture, aktiviraju se i suprotstavljaju usvajanju takvih hitnih zakona (zovemo ih anti-korona zakonima). Nakon podizanja velikog pritiska kroz medije, prva tri prijedloga anti-korona zakona se mijenjaju, dajući mogućnost apliciranja za financijsku pomoć samozaposlenima u kulturi, olakšavajući uvjete kroz Asocijaciju smo pokrenuli akciju i pokušavali utjecati na donošenje četvrtog anti-korona zakona kako bi se usvojile mjere koje bi omogućile jednake mogućnosti za samostalne umjetnike i kulturne radnike. Sada je prošao i taj četvrti zakon i prijedlozi kulturnog sektora opet nisu usvojeni
U međuvremenu desile su se različite inicijative skupljanja sredstava pomoći za samozaposlene koji imaju zbilja velike financijske probleme – one su nazvane skulturo (s kulturom) i mnogi su od nas donirali u ove ad hoc fondove koji su sredstva rasporedili među najugroženijim kolegama i kolegicama.
Kako se sve to odrazilo na rad Bunkera?
Mi iz Bunkera nastavili smo raditi za vrijeme karantene od svojih domova. Pokušavali smo se pripremiti za “poslije-period”, razmišljajući o tome kako će naš posao izgledati, kako kazalište može funkcionirati u promjenjenim okolnostima. Razmišljali smo kako možemo pomoći umjetnicima koji su ovih mjeseci trebali nastupati u Staroj elektrarni i izgubili sav svoj prihod jer rad nije bio moguć. Zato smo odlučili promijeniti naše planove i dio sredstava usmjeriti prema ovim umjetnicima. Objavili smo otvoreni poziv, pozvali 11 umjetnika da napišu kratki prijedlog umjetničkog projekta koji bi željeli realizirati nakon što završi karantena. Objavili smo kako će svi umjetnici biti plaćeni za svoje kratke prijedloge, bez ikakvih daljnjih obveza. Ako budemo u mogućnosti producirati ćemo njihove zamisli (možda kroz festival Mladi levi, kroz Staru elektrarnu) i za to će biti plaćeni, a ako ipak ne, oni su slobodni tu istu ideju ponuditi nekoj drugoj produkcijskoj kući ili je dalje razvijati na način kako žele. Bili smo vrlo sretni s prijedlozima koje smo primili i pokušat ćemo ih ostvariti što više – dvije od njih (one Mirjane Medojević i Jake Andreja Vojevca) već na ovogodišnjem programu festivala Mladi levi, koji će se održati od 22-29 augusta. Još jedne smo se stvari jako bojali u vrijeme potpune izolacije, a to je da nećemo moći predstaviti bilo kakve izvedbe u teatrima dugo vremena. Tako da smo se udružili s još pet organizacija (NVO i javne institucije) kako bi organizirali otvorenu ljetnu pozornicu kako bi umjetnici imali prostor za predstavljanje publici. Računali smo na to kako je svima već zlo od korištenja interneta i kako će publika biti vrlo sklona doći pogledati predstave na otvorenome. Tako smo uspjeli dobiti nešto pomoći od gradskog vijeća Ljubljane i napraviti Otvorenu scenu – Odprti oder, gdje će u periodu od 1. 7. do 31. 8. svoje mjesto naći više od 100 slobodnih događaja (izvedbi, koncerata, filmova, rasprava, festivalskih događanja). Također, dio festivala Mladi levi održat će se na ovom mjestu, kao i Slovenačka teatarska platforma Trigger (29-31. augusta). No, situacija s koronom ustvari još uvijek nije pod kontrolom i veome je nepredvidljiva, tako da se može desiti da su svi naši pokušaji bili uzaludni, jer se nećemo moći okupiti na otvorenom da pratimo nastupe. Ali ne odustajemo još.
Posljednjih dana iz Slovenije dolaze slike učestalih prosvjeda. Vidjeli smo u posljednjem nizu izvještaja privođenje umjetnika performansa. O kakvom se sukobu radi?
U martu ove godine se u Sloveniji dosta toga izmijenilo. Nije samo napala korona, nego smo 13. marta dobili novu desničarsku vladu, predvođenu Janezom Janšom i njegovom strankom SDS. Od samog početka njihovog rada, napravljene su brojne pogreške – na stranu vrlo uvredljiv način komuniciranja s javnošću, optuženi su za ilegalan način kupovine maski, respiratora i ostale bolničke opreme za borbu protiv virusa, iskorištavanje prednosti njihovog položaja i krađu novca. Ovo su bili prvi okidači za početak prosvjeda. Prvi prosvjedi dogodili su se za vrijeme izolacije – protestiralo se s balkona i s prozora. Ubrzo je uspostavljena facebook grupa (kao podrška zviždaču Ivanu Galeu, koji je javno optužio jednog od ministara za postupanje koje nije u skladu sa zakonom) koja je u samo nekoliko dana dosegla brojku od 70.000 članova. Zatim su protesti postali organiziraniji i kako su mjere izolacije popuštale, tako su se protesti prenijeli na ulice. Protesti su se događali više od 12 tjedana za redom, svakog petka. Na samom početku su se odvijali jedino na biciklima (kako bi se održavala sigurna distanca među prosvjednicima) i s maskama, pa su prerasli u hodajuće prosvjede, a onda su se, kako se opasnost od korone povećala, ponovo prenijeli na bicikle. Prosvjedovale su tisuće i tisuće ljudi protiv aktualne vlade i njihove politike, koja uključuje poništavanje ekoloških odluka i socijalnih politika, koja koristi govor mržnje u medijima, te izriče skrivene, ali neskrivene prijetnje prema ljudima koji se protive njihovim pogledima, posebno prema novinarima i umjetnicima. Uskoro se razvila još jedna vrsta protesta – protesti kulturnih radnika i umjetnika ispred Ministarstva kulture Slovenije. Ovi protesti su se izveli svakog utorka više tjedana, uglavnom zbog nedostatka bilo kakve vrste dijaloga između Ministarstva i kulturnog sektora, zbog zadržavanja sredstava koja su već trebala biti podijeljena između umjetničkih organizacija i umjetnika, uglavnom zbog nerazumijevanja ozbiljnosti položaja kulturnih radnika (posebno samozaposlenih prekarijatskih radnika), te zbog nedostatka ikakve volje pronaženja načina pomoći i bilo kakve aktivnosti u procesu usvajanja predloženih hitnih anti-korona zakona. U prvim nacrtima ovih zakona nije uopće bilo spomena samostalnih kulturnih radnika – dok sam ministar kulture, takve su bile informacije, nije uopće učestvovao u pregovorima oko ovih zakona niti zagovarao i lobirao za ovaj sektor. Kulturni radnici su pripremili umjetničku akciju svakog utorka čisto kako bi pokazali svoje neslaganje s nefunkcionalnim - nepostojećim dijalogom od strane Ministarstva kulture. Od nedavno su se prebacili ispred RTV Slovenije. Moram istaknuti kako se osjeti poseban osjećaj solidarnosti koji se razvio također kroz demokratsko izražavanje volje naroda – uvijek mirni protesti koji ne nasjedaju na provokacije i koji su uvijek praćeni umjetničkim akcijama, prenose poruke na dostojansten i pametan način.
Comments