Posthumanističkim zaokretom smatra se trenutak u kojem na širem umjetničkom, naučnom i filozofskom polju dolazi do smjene ekskluziviteta i privilegiranosti onog što zovemo ljudskim. Promjenu paradigme u humanistici pojačavaju globalno uništavanje prirodnog okoliša, kao i rapidni tehnološki razvoj posljednjih 30 godina te posebice pitanja koja otvara pojava vještačke (super)inteligencije.
Robert Pepperell je interdisciplinarni istraživač i umjetnik, rođen u Londonu, stacioniran u Cardiffu u Walesu koji kombiniranjem različitih perspektiva iz umjetnosti, nauke i filozofije pokušava ponuditi svoje skice za novonastali trenutak.
Njegovi radovi nazivani su 'potencijalnim slikama'. Evociraju neodređena mentalna stanja i mnoštvo mogućih značenja koja se nikad u potpunosti ne razrješavaju. Propituju samu 'prirodnu perspektivu' - proces posmatranja predmeta kroz strukturu ljudskog vida.
Ističe se i njegov rad na pitanjima prirode svijesti, psihologije vizualne percepcije i utjecaja digitalnih tehnologija na (poslije)ljudsko stvaralaštvo uopće. Autor je knjiga The Postdigital Membrane (Postdigitalna membrana, u koautorstvu s Michaelom Puntom, 2000.) i The Posthuman Condition (Posthumano stanje, 2003.)
U Manifestu posthumanog iz 2003. godine postavlja hipotezu o uslovima potrebnim za postanak posthumanog umjetničkog subjekta
Manifest posthumanog
I. Opće izjave:
Sada je jasno da ljudi više nisu najvažnija stvar u svemiru. To je nešto što humanisti tek trebaju prihvatiti.
Sav tehnološki napredak ljudskog društva usmjeren je prema transformaciji ljudske vrste kakvu trenutno poznajemo.
U posthumano doba mnoga vjerovanja postaju suvišna - ne samo vjera u ljudska bića.
Ljudska bića, poput bogova, postoje samo onoliko koliko vjerujemo da postoje.
Budućnost nikad ne dolazi.
Svi ljudi nisu rođeni jednaki, ali preopasno je ne pretvarati se da jesu.
U posthumano doba, mašine više neće biti mašine.
Nedostatak ljudi je što zahtijevaju od drugih da im kažu to što sami već znaju. Tek tada vjeruju.
Posthumanisti ne upadaju u zamku zamišljanja društva u kojem sve funkcionira dobro. Ekonomske i političke teorije beskorisne su koliko i dugoročne vremenske prognoze.
Surfaj ili umri. Talas se ne može kontrolirati, ali ga se može jahati.
Sad shvaćamo da su ljudsko znanje, kreativnost i inteligencija u konačnici ograničeni.
Kompleksne mašine su novi oblik života.
Kompleksna je mašina ona čiji rad ne razumijemo i ne kontroliramo u potpunosti.
Kako se računala razvijaju tako da više nalikuju ljudima, tako se ljudi razvijaju da više vole računala.
Ako možemo misliti o mašinama onda mašine mogu da misle. Ako možemo misliti o mašinama koje misle, onda mašine mogu misliti na nas.
II. Izjave o svijesti, ljudima i filozofiji
Ako je svijest svojstvo koje se pojavljuje iz određenog skupa uslova, da bismo ga sintetizirali, ne moramo ga ponovno modelirati odozgo prema dolje. Trebamo samo ponoviti uslove iz kojih bi moglo nastati. To zahtijeva razumijevanje onoga što ti uslovi jesu.
Svijest nije isključivo ograničena na mozak.
Svijest je funkcija organizma, ne organa.
Svijest se ne može razumjeti samo proučavanjem mozga.
Um i tijelo djeluju zajedno kako bi proizveli svijest. Ako je netko odsutan, svijest prestaje. Ne postoji čista misao izolirana od tijela. Da bi mozak mogao funkcionirati, mora biti povezan s tijelom, čak i ako je tijelo umjetno. Svijest je učinak koji nastaje saradnjom mozga i tijela; mislimo cijelim tijelom.
Svijest se može posmatrati samo kao svojstvo u nastanku. U tom je smislu poput vrenja: uz dovoljno topline, gravitacije i tlaka zraka, voda u kotlu počet će da kipi. Možemo vidjeti šta vrenje jeste, možemo ga prepoznati kao nešto čemu dajemo ime, ne smatramo ga misterioznim, ali ga ne možemo izolirati od uslova koji su ga proizveli. Isto tako, svijest je svojstvo koje proizlazi iz datog skupa uslova.
Reći da svjesna misao nije isključivo funkcija mozga ne poriče da mozak igra značajnu ulogu.
Ljudska tijela nemaju granice.
Ne može se povući krajnja podjela između okoline, tijela i mozga. Čovjeka se može identificirati, ali ga nije moguće definirati.
Svijest (um) i okolina (stvarnost) ne mogu se razdvojiti; oni su u kontinuitetu.
Ne postoji ništa izvanjsko čovjeku, jer opseg čovjeka ne može biti fiksiran.
Ako prihvatimo da se um i tijelo, kao ni tijelo i okolina, ne mogu u potpunosti odvojiti, ostaje nam naizgled apsurdan, ali logički dosljedan zaključak da se ni svijest i okolina ne mogu apsolutno odvojiti.
Prvo smo imali Boga, ljude i prirodu. Racionalisti su odvojili Boga, ostavljajući ljude u trajnom sukobu s prirodom. Posthumanisti odvajaju ljude, ostavljajući samo prirodu. Razlike između Boga, prirode i čovječanstva ne predstavljaju nikakvu vječnu istinu o ljudskom stanju. Ovo tek odražava predrasude društava koja su razlike zadržala.
Idealistička i materijalistička filozofska gledišta pojednako pretpostavljaju podjelu između onog koje misli i onog o čemu se misli - između unutarnjeg uma (mozga) i vanjske stvarnosti (okoline). Uklonimo li ovu podjelu, oba pogleda postaju suvišna.
Idealisti misle da su jedine stvari koje postoje ideje; materijalisti misle da je jedino što postoji materija. Mora se imati na umu da ideje nisu neovisne o materiji i da je i materija samo ideja.
Većina filozofskih problema su rasprave o jeziku. Nastaju zbog pogrešnih pretpostavki: a) da je jezik dosljedan, b) da zato što riječ postoji mora postojati i 'stvar' koju ona predstavlja i c) da stvari koje bivaju predstavljene trebaju same po sebi biti dosljedne.
Logika je iluzija ljudske mašte. Istina i pogrešnost ne postoje u prirodi - samo u ljudskoj misli.
III. Izjave o nauci, prirodi i svemiru
Nauka nikada neće postići svoj cilj shvaćanja krajnje prirode stvarnosti. Ta potraga je uzaludna, mada mnogi naučnici to još ne priznaju. Svemir(i) će uvijek biti složeniji nego što ćemo mi to ikada razumjeti.
Posthumano napušta potragu za krajnjom prirodom svemira i njegovim podrijetlom (čime usput štedi mnogo novca).
Posthumano shvaća da konačna pitanja o postojanju i bitku ne trebaju odgovore. Odgovor na pitanje ‘Zašto smo ovdje?’ jest da odgovora nema.
Da bismo znali krajnju prirodu svemira, bilo bi potrebno znati sve o svemiru, sve što se dogodilo i sve što će se dogoditi. Ako je samo jedna stvar nepoznata, to znači da je svo znanje o svemiru djelomično, potencijalno nepotpuno i prema tome, nije konačno.
Nijedan naučni model nikada ne može biti kompletan. Uvijek će biti djelomičan i ograničen. Da bi bilo koji model bio cjelovit, morao bi uzeti u obzir sve faktore utjecaja, ma koliko beznačajni oni bili. Budući da je to nemoguće, naučnik mora donijeti proizvoljnu odluku o tome koje će ignorirati. Ako su neki faktori zanemareni, njihov je model nepotpun, mada to ne znači da nije koristan.
Posthumano prihvaća da ljudi imaju ograničenu sposobnost razumijevanja i upravljanja prirodom.
Svi su izvori krajevi i svi krajevi su izvori. Teorija kaosa često je ilustrirana slikom leptirovog mahanja krilima koje izaziva grmljavinsku oluju na suprotnoj strani zemaljske kugle. Iako ovo može ilustrirati osjetljivost sustava na inicijalna stanja, ne uzima u obzir to što je uzrok leptirovog mahanja krilima - nalet vjetra?
Logika koja se čini dosljednom na ljudskoj ljestvici ne može nužno biti primijenjena na mikrokozmičku ili makrokozmičku ljestvicu.
Naše znanje o svemiru ograničeno je razinom razlučivosti s kojom ga možemo gledati. Znanje je ograničeno podacima - podaci variraju s razlučivosti.
Naučnici daju prednost redu spram nereda po pretpostavci da postupno otkrivaju suštinske zakone prirode. Ovo je temeljna pogreška; priroda nije suštinski ni uređena ni neuređena. Ono što percipiramo kao redovite uzorke informacija, određujemo kao red; ono što percipiramo kao nepravilne informacije bez uzorka određujemo kao nered. Pojava reda i nereda više implicira o načinu na koji obrađujemo informacije nego suštinsku prisutnost reda ili nereda u prirodi.
Nauka djeluje na temelju unutarnjeg univerzalnog poretka. Pretpostavlja da su svi fenomeni podložni fizikalnim zakonima i da su neki od tih zakona dobro shvaćeni, neki djelomično shvaćeni, a neki nepoznati. Posthumano prihvaća da zakoni nisu stvari koje su svojstvene prirodi, niti su stvari koje nastaju isključivo u umu i nameću se prirodi. To bi pojačalo podjelu između uma i stvarnosti koju smo već napustili. Red koji uobičajeno opažamo oko sebe, kao i nered, nisu funkcije isključivo svemira ili naše svijesti, već kombinacija oboje, jer ih se zapravo ne može razdvojiti.
Sve što bilo gdje postoji je energija. Osim činjenice da se svi materijalni procesi vode energetski, energija ima dva glavna svojstva: a) manifestira se na beskonačno raznolike načine i b) neprestano se transformira.
Pojava materije iluzija je generirana interakcijama između energetskih sustava na ljudskoj razini razlučivosti.
Ljudi i okoliš su različiti izrazi energije; jedina razlika između njih je oblik koji energija prima.
Posthumano je u potpunosti otvoreno za ideje „paranormalnosti“, „nematerijalnosti“, „nadnaravnog“ i „okultnog“. Posthumano ne prihvaća da je vjera u naučne metode superiornija od vjere u druge sustave vjerovanja.
IV. Izjave o (ne)redu i (dis)kontinuitetu
Red i nered su relativne, a ne apsolutne osobine. Dokaz da su red i nered relativne osobine leži u činjenici da se oni međusobno definiraju.
Sve što opažamo može sadržavati različite stupnjeve reda i nereda. Percepcija reda i nereda u nečemu ovisi o razini razlučivosti s koje se promatra.
Ono što doživljavamo uređenim i poremećenim često je određeno kulturološki. Logičari će ustvrditi da postoje matematički načini definiranja poremećaja, entropije i složenosti - načini neovisni o ljudskom subjektivitetu. Dok ove definicije mogu biti korisne pri određenim primjenama, one ostaju otvorene za relativističku interpretaciju.
U posthumanom smislu, prividne razlike između ‘stvari’ nisu rezultat urođenih podjela unutar strukture svemira, već su prije zajednički proizvod: a) načina na koji osjetilni procesi u živim bićima djeluju, b) raznolikosti načina na koje se energija očituje u svemiru.
Načini na koje promatrač opaža energetske manifestacije uvijek se mogu opisati s dvije jednostavne kvalitete - kontinuitet i diskontinuitet. Kontinuitet je ne-prekid prostor-vremena. Diskontinuitet je puknuće u prostor-vremenu. Obje se osobine mogu prepoznati u svim događajima, ovisno o tome kako ih se promatra. Još važnije, oboje se doživljavava istovremeno.
Energetske manifestacije ne treba smatrati suštinski kontinuiranim ili diskontinuiranim; zapravo, ne postoje apsolutne osobine energije. Energetska stanja će se promatraču činiti kao kontinuirana ili diskontinuirana, ovisno o položaju gledanja. Kvaliteta (dis)kontinuiteta osjetljiva je na kontekst.
To što stvari razlikuje jednu od druge su percipirani diskontinuiteti koje one očituju. Razlika u manifestacijama energije između filozofa i stolice omogućuje im pojedinačno razlikovanje.
Razina složenosti sustava ne može biti određena na objektivan (odnosno apsolutan) način. Kompleksnost je funkcija ljudske kognicije, a ne intrinzično svojstvo bilo čega što možemo posmatrati.
V. Izjave o misli, značenju i postojanju
Sve dok su modeli o tome kako bi mozak mogao raditi manjkavi (zasnovani na pogrešnim pretpostavkama), stvaranje sintetičke svijesti bit će nepraktično.
Ljudska misao je nešto što se dešava u saradnji s ljudskim tijelom. Nije potrebno precizno identificirati gdje se događa, jer se ne događa ni u jednom 'dijelu' precizno.
Primamljivo je misliti o mislima kao o blokovima podataka u mozgu. To bi bila greška, jer podupire statičan pogled na mentalnu aktivnost. Misao je put kroz kognitivni medij. Zamislite to ovako: uzmemo li mapu londonskog podzemlja kao analogiju funkcije uma, neki ljudi bi rekli: ‘Svaka stanica na mapi predstavlja jednu našu misao, a linije predstavljaju veze između njih. Linije su to što nam omogućava da stignemo s misli na misao.' Posthumano tvrdi: 'Misao na mapi nije stanica, već putanja od jedne stanice do druge.' To jest, misao je pobuđena u procesu putovanja, a nije određena destinacija.
Kad je misao jednom aktivirana, iz bilo kojeg razloga, nju tvori proces putovanja kroz kognitivni medij koji podupire um. Misao ne postoji ako se o njoj ne misli; u suprotnom ostaje polje potencijala ili atraktor. Najizglednije putovanje koje misao može proći nakon što je jednom aktivirana definira njezin put. Slične misli ići će sličnim putevima.
Putevi mogu biti stvoriti na više načina, uključujući izravno iskustvo, učenje, prethodnu spoznaju i sami čin razmišljanja. U neurofiziološkom smislu putevi uključuju veze između neurona i vjerojatnost njihovog pucanja, ali nisu na njih ograničeni. Štaviše, živčana tkanina nije statična tvar. Neprestano se mijenja kao odgovor na stimulaciju i aktivaciju i podjednako je sklona prilagodbi kao koža ili mišići.
Put kojim misao prolazi nije jednolinijski kako obično mislimo o putevima. Misao može istodobno poći na više različitih puteva. Pojava jedne određene misli može zahtijevati spajanje mnogo različitih misli u kombinaciju.
Činjenica da drugačije misli mogu biti usmjerene drugačijim putevima, od kojih je svaki različit utoliko što je svaka misao različita, pokazuje nam da možemo misliti stvari koje nikada nismo vidjeli. Malo je vjerojatno da smo vidjeli "djevojku s očima kaleidoskopa", ali možemo zamisliti kako izgleda praveći složenu sliku komponenata, tj. putujući kroz nekoliko različitih misaonih puteva odjednom.
Aktivnost mišljenja regulirana je provođenjem energije kroz kognitivni medij. Taj medij se ne razlikuje od bilo kojeg drugog sustava koji predstavlja određen proces energetskih transformacija. Tamo gdje su dvije misli kontinuirane (na primjer, 'plavo' i 'nebo' u rečenici 'Nebo je plavo'), put između njih dobro je uspostavljen i trebat će malo energije da bi se prešlo s jedne na drugu. Tamo gdje dvije misli nisu dobro povezane (na primjer, između 'mirte i' čekrka' u frazi' mirto-čekrk ') potrebno je više energije za stapanje misli, jer imaju slabije uspostavljene veze.
Ideje koje se mogu kretati od jedne do druge uz relativno malo napora (energije) mogu se smatrati kontinuiranima. Ideje za koje je potreban velik napor da bi se putovalo od jedne do druge mogu se smatrati diskontinuiranima.
Prisutnost ili odsutnost ‘značenja’ određuje se količinom energije potrebne za prelazak s jednog koncepta na drugi. Teško značenje proizlazi iz supostojanja pojmova koji su semantički udaljeni, to jest kada između njih ne postoji dobro uspostavljena veza. Međutim, put između pojmova koji imaju malu ili nikakvu vezu može biti pretežak za preći. Na primjer, u izrazu "Odjekuje virilan donji tanjur ose", iako nije besmislen, zasigurno ga je nezgodno sastaviti prema standardu većine izraza.
Kako bi održao osjećaj postojanja, čovjek pokušava uspostaviti kontinuitet kao odgovor na podražaje koje prima iz okoline. Takvi su podražaji i stabilni i nestabilni, jer ih okolina emitira u različitim količinama. Razvoj stabilnih misaonih puteva koji odgovaraju stabilnim podražajima stvara osjećaj reda. Vremenom se takva stabilnost razvija u osjećaj postojanja.
Kad osjećaj reda ne bi neprestano bio ugrožen ponavljanjem nasumičnih podražaja, ne bi bilo prisile za ponovnim uspostavljanjem reda. Tako je, budući da su ljudi neprestano suočeni sa nasumičnim podražajima, potrebno nastaviti uspostavljati red (održavajući značenje) kako se ne bi rastopili u kaosu i izgubili osjećaj postojanja.
U posthumanom smislu, nevažno je kako se proces postojanja događa. Isti se učinak može postići na više različitih načina. Istina je da od ljudskog možemo naučiti što je za postojanje potrebno, ali to ne znači da je ovo jedini način kako ono može biti implementirano.
VI. Izjave o neizvjesnosti
Humanističko doba karakterizirala je izvjesnost djelovanja svemira i ljudskog mjesta u njemu. Posthumano doba karakterizira neizvjesnost djelovanja svemira i toga što znači biti čovjek.
U posthumano doba postavljaju se pitanja koja nas ne bi zabrinjavala u doba humanista - Šta je čovjek? Postoji li takvo što?
Historijski, mogli bismo reći da se posthumano doba, doba neizvjesnosti, rodilo u razdoblju koje je prethodilo Prvom svjetskom ratu, jer je to bilo vrijeme u kojem smo se upoznali s kvantnom fizikom i kubizmom. Posljedice oboje jasno su pokazale jedno, Heisenbergovim riječima: "Ne postoje stvari, samo vjerojatnoće."
Neizvjesnost nam postaje sve poznatija. Postoji neizvjesnost doživotnog zaposlenja, političke i ekonomske teorije, toga što se dešava s okolišem, toga je li znanstveni napredak uvijek koristan te oko pravca u kojem nas vodi tehnologija.
Šta možemo reći da jeste izvjesno? Samo ono što iz nekih drugih razloga moramo prihvatiti kao takvo.
U posthumanom smislu neizvjesnosti se ne treba bojati. Svijet je uvijek bio neizvjestan koliko i sada. Ono što je drugačije jest da je postalo puno teže nametnuti autoritet, jer povećani protok informacija autoritet umanjuje: više je informacija, dakle, manje je lažnog osjećaja sigurnosti. Izvjesnost, poput uvjerenja, nastaje samo u nedostatku potpunih informacija.
Neizvjesnost je izvjesna.
VII. Izjave o umjetnosti i kreativnosti
Proizvodnja i uvažavanje umjetnosti posebna je ljudska kvaliteta. Humanisti je često navode kao najviši izraz ljudske misli i kao ono što nas najviše razlikuje od mašina. Bilo bi stoga pošteno priznati da posthumano doba ne može početi u punini dok ne pristupimo izazovima humanizma. Da bismo razvili mašinu koja može proizvoditi i cijeniti umjetnost, prvo moramo jasnije razumjeti što ona jeste.
Šta je umjetnost? Jedna korisna definicija je da ona opisuje bilo koju robu na tržištu umjetnina. Moramo razlikovati umjetnički od estetski poticajnog predmeta. Predmet umjetnosti roba je kojom se trguje na tržištu umjetnina. Estetski je predmet onaj kojeg se cijeni zbog njegove estetske kvalitete. Nešto može biti i umjetnički i estetski predmet, poput Van Goghovih "Irisa". Nešto može biti estetski objekt, a da nije umjetnost, poput zalaska sunca ili irisa.
Mnogi ljudi misle da većina moderne umjetnosti nije umjetnost, jer smatraju da joj nedostaje estetska vrijednost, iako na tržištu doseže visoke cijene. Jednostavno, brkaju umjetničku vrijednost i estetsku vrijednost predmeta. Te su dvije vrijednosti prilično odvojene, premda, naravno, povezane. "Umjetnost je roba kao i svaka druga", rekao je Daniel Kahnweiler, Picassov prodavač. Umjetnost je estetska roba.
Da bi bilo jasno, tržište umjetnina može se definirati kao prepoznatljiv skup institucija i komercijalnih organizacija koje zajednički financiraju, promiču i prodaju umjetnost.
Umjetnost mora biti (i uvijek je bila) elitistička i isključiva kako bi zadržala svoju financijsku vrijednost i prestiž. Mnogi moderni umjetnici koriste estetski elitizam kako bi zajamčili ekskluzivnost koja zauzvrat osigurava održavanje vrijednosti. Funkcija umjetnosti je stoga i da razlikuje bogate ljude od siromašnijih.
Dobra umjetnost je estetski poticajna, a loša estetski neutralna.
Kriteriji koji određuju je li nešto estetski poticajno ili estetski neutralno dijelom su podložni društvenim promjenama.
Dobra umjetnost uvijek sadrži element nereda (diskontinuiteta), a loša umjetnost jednostavno ojačava već postojeći poredak.
Dobra umjetnost promiče diskontinuitet, loša umjetnost provodi kontinuitet.
Diskontinuitet proizvodi estetski poticajna, kontinuitet estetski neutralna iskustva.
Diskontinuitet je osnova cijelog stvaranja, ali diskontinuitet je besmislen bez kontinuiteta.
Bogato estetsko iskustvo generira se istovremenim opažanjem kontinuiteta i diskontinuiteta u istom događaju.
Sav poticajni dizajn oslanja se na uspostavljanje ravnoteže između relativnih količnika reda i nereda u predmetu. To vrijedi i za sastav muzike i književnosti. Međutim, takve se prosudbe ne se mogu donositi izolirano od činjenice da su vrijednosti reda i nereda u velikoj mjeri propisane društvenim dogovorom.
Posthumana umjetnost koristi tehnologiju za promicanje diskontinuiteta. Zdrava društva toleriraju promicanje diskontinuiteta, jer razumiju da mu ljudi trebaju biti izloženi, sebi unatoč. Nezdrava društva promicanje diskontinuiteta obeshrabruju.
Kreativnost se ne sastoji u stvaranju bilo čega što je potpuno novo. Kreativnost se sastoji u kombiniranju stvari koje već postoje, ali su prethodno smatrane zasebnim. Kreativnost i estetsko uvažavanje funkcije su ljudske sposobnosti da modificira veze između svojih misaonih puteva ili da izmijeni njih same.
Postupak estetske stimulacije pojačan je kad se koncepte diskontinuirano sastavlja s relativno raznolikih lokacija. Količina energije potrebna za promišljanje raznolikih koncepata proizvodi fizički nalet uzbuđenja poznat onima koji umjetnost cijene.
VIII. Izjave o sintetičkim bićima
Već imamo mašine koji mogu učiti, ali se njihove mogućnosti trenutno ograničene činjenicom da su logične. Logika je idealizirani, samoreferencijalni sustav koji je razvila ljudska mašta. Budući da je malo stvari manje logično po ponašanju od ljudi, bilo koja mašina ograničena na korištenje logike kao svoje osnovice nikad neće prikazivati karakteristike ljudskog.
Trenutno je output računala predvidljiv. Posthumano doba u potpunosti započinje kad njihov output postane nepredvidljiv.
Većina mašina s umjetnom inteligencijom hermetički je zatvorena. Ograničene su složenošću proračuna koje mogu izvoditi. Osjetljivi su samo na konačni broj podražaja, a kvocijent slučajnosti koji im se nameće relativno je mali.
Ljudska misao nije hermetičan, linearan sustav. Budući da znamo da se um, tijelo i okolina ne mogu odvojiti, ne možemo isključiti utjecaj bilo kakvih podražaja iz okoline na proces razmišljanja, bez obzira koliko se činio sitnim.
Ono što je bitno za funkcioniranje ljudske svijesti jest da um neprekidno unosi slučajne podražaje iz okoline. Ljudski um evoluirao je tako da apsorbira neočekivano - diskontinuirane podražaje.
Prinudno uspostavljanje reda pred slučajnim podražajima pridonosi našem osjećaju postojanja. Stoga, ako želimo stvoriti bilo kakvu sintetičku inteligenciju koja ima osjećaj postojanja poput našeg, na istu razinu slučajnih prekida mora biti osjetljiva kao ljudi. Mora biti primorana ponovno utvrđivati značenje noseći se i sa stabilnim i nestabilnim inputom, istovremeno se prilagođavajući i koristeći kreativne mogućnosti ponuđene nelinearnim podražaja.
Želimo li stvoriti sintetičku inteligenciju koja pokazuje kreativnost, ona treba biti u mogućnosti uspostavljanja veza među svojim mislima na diskontinuiran način. To se može postići čineći je trajno osjetljivom na nasumične podražaje.
Želimo li stvoriti sintetičku inteligenciju koja pokazuje uvažavanje estetike, ona treba biti u mogućnosti istovremenog osjećanja kontinuiteta i diskontinuiteta - bez da se sruši. Iako bi to u mašini izazvalo uzbuđenje, tek treba biti utvrđeno u kojoj bi mjeri to bilo ugodno.
Humanisti su sebe doživljavali kao posebna bića u antagonističkom odnosu sa svojom okolinom. Postljudi, s druge strane, smatraju svoje vlastito biće utjelovljenim u prošireni tehnološki svijet.
Preveo i priredio: Boris Filipić
Prvi dio teksta:
Drugi dio teksta:
Izvorni tekst je objavljen u međunarodnom interdisciplinarnom časopisu postmoderne kulture, zvuka, teksta i slike 'Kritikos', (februar 2005. godine) https://www.intertheory.org/pepperell.htm
Robert Pepperell: https://robertpepperell.com
ABC protiv 123: https://abcprotiv123.wordpress.com
Comments