Marija Šuković, izbor iz zbirke 'Onostranost je prilika'

AbrašRadio
Dec 16, 2019
3 min read

Marija Šuković rođena je 1993. godine u Trebinju. Odrasta u Gacku, a u Palama studira književnost i teatrologiju. Članica je ansambla Studentskog pozorišta Pale. Trenutno živi u Sarajevu gdje radi u Centru kulturnih aktivnosti Charlama kao asistent konceptualnog umjetnika Jusufa Hadžifejzovića. Njena prva zbirka poezije “Onostranost je prilika'' bavi se temama opskurnosti, nedokučivih dimenzija, sopstva i međuljudskih odnosa.

Neka meso ispašta

ja nisam ono što bi poželio voljeti tek što možeš da me vidiš valjalo je truda

jer ne zalistah u saksiji gdje me posadiše ja sam divlja biljka odbjegla u drumove da diše kamene cipele i razlog buntovnika apstraktna slika isklijala avangarda u bašti krompira uskok preko reda, utroba nemira

dok vaše stvarnosti zaziru od isteka ja sam rijeka, ja sam hladna rijeka

zaobiđite me uštirkani, ovo je pjesma smrada ja sam nokat koji urasta i ne marim

neka meso ispašta

2018.

Nered

Više nisu bitne ivice

davno je postalo rastopivo sve što me uzbuđuje.

Gdje su granice koje se ne smiju preći?

Grcaju nevidljive veze svemirom

a paučina prešla s mog ramena na tvoje

možda je

jedina stvar koja nas vezuje

u ovom čekanju, u bezrazlogu

možda zato što samo ćutimo tu

neotkriveni

i nenađeni.

Čovjek je tako samotan

čovjek je tako potreban, i tako suvišan

u svijetu gdje smo svi bez svega ostali,

a tražili i dobili, i uzeli i odbili,

pretapali se

u ovom kraljevstvu ameba;

treba li nekom ono što gubim,

gubi li neko što meni treba?

Ja sam iz sfere ustreptalog smisla

u ovaj pakao nemanja sišla

da vrisnem samo

u grlo ljudima

i nađem nekog

jer pumpa još crveni nered

u inkubatorskim mojim grudima.

2016.

Besmrtno

Ja se ne sjećam više.

Nek znaju duhovi vremena

da sam naučila zaborav

da ćuti.

Sad ne govori zemlja

sa suzama mojim

i više se ne bojim

da te spomenem.

I ko si sad ti, žila prošlosti

kad riječi se sudare

u naletu uspomena

poslije vremena

kad oduvam miris bora

sa tvog lica

ti opet nestaneš

u pijesku obala

u letu ptica;

kako da ti pomognem

pregrizem tvoje riječi

i progutam ukus mašte

okrenem se kad ne osjetiš

da ne zaboli fikcija

a mene istina.

Pregazim znakove na putu

odričem tragove u sebi

da tebe nema

da te nikad nije ni bilo

krenem ponovo

a zapnem u tvom raskoraku–

nađem sebe u mraku

gdje te skrivam

gdje si oduvijek postojao.

2O1O.

Oteta

Škripim, vazduh oko mene žuri.

Nestaću, а ti tu

nadomak mog bijelog sna

ko ispraćaj, na prstima.

Šta radi tvoja ruka

па mojoj ljusci od kože

zašto mi brojiš pršljenove

kad ćeš me sutra

predati podzemlja ukočenu

i ostaviti

ko što se ostavljaju stvari koje venu!

Šta me ti diraš sad

kad će me sutra dirati mravi

i iz ušiju će mi cvjetovi rasti

uz moje ime na mermeru u travi

ko da počivam — а ја oteta!–

Oteta

noktima još netruležnim tragam

dа te izgrebem do smisla

2018.

Nesvijest

Muka mi je u lobanji

dа mozak ispovraćam

stomak mi se vrti

u nesvijest pada mi krv

put odozgo tako je strm

za moja ugnojena pluća

sunce mi spaljuje potiljak

pleća su teška i vruća

samo se znoj hladni

poigrava na arkadi

i kratka jeza niz kičmeni stub

osmijeh dok pada mi trup

2018.

Prilika

Gore паd površinom već je dosadno

Sve što je ostalo dа sе vidi је dno

Vrijeme je bola

Onostranost je prilika

Sirene su glasne kad uvo izvoru spustim

Pjevaju: opasnost je izgovor

2018.

Optimistična

umorna običnosti

tvoje istine su dokone

prašina se zakašijala

паd životnom mudrošću

redoslijed stvari oblači crveno

i sve je spremno

za revoluciju

2018.

Smetnja

zorom umilno kucanje

i iza vrata “dobro jutro”

nisam za komšijski šarm

аl' nazuh obzire

i privide da progledam

a onda upitam

“zašto me budite

baš u svitanje”

umotani u pleteni nemir

Vi ste novi

i vonjate na samoću

a ja što liježem sa zadnjim mrakom

nisam za kafu. dok zijeva sunce

i sve što ćemo podijeliti

je zadah memle u haustoru.

рriје no se vratim

tek zagrijanom krevetu

na kojem pređe mačka

2018.

Za mog psa

spakujte kosti za mog psa on me hroptavo doziva napolju vjetar obmanjuje kese i njegov se lavež razliježe do groblja neka mu neko donese da jede ja usnuti moram

sipajte vodu mom žednom psu njegova trka izdaje u bijesnoj bali put je lutanje vjetar ubrzava disanje

sklonite s ceste mog mrtvog psa na kiši kvasa njegov leš ne stigoh da ga sahranim da je bar imao snage do mene da ga kostima svojim nahranim

2018.