Ako nečeg ne nedostaje prilikom sumiranja godine na zalasku, to su fantastična muzička ostvarenja. Dok se 2019. užurbano bliži kraju, redakcija AbrašRadija sumira najbolje albume, mixtapeove, EP-eve i singlice koje su je obilježile. Kroz niz kompilacija, predstavit ćemo u redakciji najpreslušavanija i najkvalitetnija muzička izdanja iz proteklih 365 dana.
Prva lista koja slijedi niz je najboljih grime i UK rap izdanja po izboru kolege Vladimira Ćorića.
Lista mora započeti sa veteranom londonske grime scene koji zadnjih godina oduševljava kritičare kao glumac u popularnoj britanskoj seriji Top Boy, gdje uvjerljivo tumači lik dilera Sullya. Ovaj kultni grime heroj, kako mu tepaju kritičari, na sceni je već 15 godina, bez želje za probijanjem u sami mainstream, poput Skepte ili Wileya. Na albumu Kano pokušava biti glas razuma i ukazati na besmisao nasilja i destruktivnost usijanih mladih glava, koje uglavnom valjaju ilegalne supstance i treniraju uspon na vrh čopora. Što se tiče samog zvuka, pored flerta sa par orkestralnih sekvenci, Kano se uglavnom drži svoje dobre i sigurne plovidbe kroz grime, UK bass i garage beatove. Album sigurno neće postati antologijski, ali će zasigurno potvrditi njegov liričko-kritički talenat, te dodatno učvrstiti poštovanje i integritet koji ima u zajednici.
2. slowthai - Nothing Great About Britain (Method Records)
Nema ništa veliko u Velikoj Britaniji. Zvuči kao referendumski slogan škotskih nacionalista, a zapravo je naziv albuma britanskog MC-ja, Tyrona Framptona aka Slowthaia. Ima itekako puno toga velikog u njegovom debitantskom albumu, na kojem se fokusirao na teme poput Brexita, klasnog konflikta i sve rasprostranjenijeg siromaštva na otoku. Slušajući ovaj višeslojni omaž truljenju nekada moćne kolonijalne sile, dobih dojam kao da je svo zagađenje propalih fabrika Northamptona pretvoreno u kompost kojim je obrađivano tlo iz kojeg je izrastao Slowthai. Njegovi tekstovi autentično opisuju anksioznost britanskog prekarijata. Produkcijski ovaj album odlično kobinira grime beatove, electro punk i UK Drill, dajući odgovarajuću pozadinsku buku kritici Brexita, socijalne nepravde, rasizma i nejednakosti u britanskom društvu. U vrijeme kada mnogi nemaju strpljenja, sluha i fokusiranosti da slušaju albume, preporučljivo bi bilo poslušati zašto nema ništa veliko u Velikoj Britaniji, te okusiti autentično kolektivno britansko bunilo i nihilizam, kao intro za mogući globalni follow up.
Zadnjih par godina Stormzy je definitivno prvo ime britanske grime scene. I ne samo to, lagano postaje mainstream glava, imajući čak i direktan utjecaj na raspoloženje glasača na britanskim izborima. (Vidi njegovo endorsanje Corbyna.) Koliko mu raste popularnost i utjecaj, govori činjenica da ga je Time magazin proglasio jednim od 10 lidera novih generacija. Michael Ebenazer Kwadjo Omari Owuo Jr., na prvoj traci albuma, Michael, preko raskalašenih truba poručuje da se vratio i da je broj 1, ali ne više grime nego UK pop scene. Na Vossy Boop singlu, bez pardona kaže Fuck government and fuck Boris, što nedvosmisleno pokazuje njegov stav o Brexitu i politici konzervativaca. Zvučno se oslanja na grime, R'n'B, trap i određene gospel elemente, dok odabir tema jasno ilustrira da još uvijek traži putanju i koncept, često bivajući kontradiktoran, ali u isto vrijeme i jako karizmatičan, zabavan i slušljiv.
Gledajući ludilo i beskompromisnost londonskog asfalta britanske serije Top Boy, zaintrigirao me ludi Moodi, vođa ulične bande dilera. Bio je toliko autentičan, dominantan i sirov u svojoj izvedbi, da sam morao vidjeti ko je lik u stvarnom životu. Radilo se o UK grime artistu Daveu Santanu, koji je prema Guardianu izdao jedan od najupečatljivijih UK rap albuma u zadnjoj dekadi. Single Streatham isporučuje tmurnu i bespomoćnu sliku njegovog odrastanja među nepreglednim nizom crvenih niskokatnica od cigli. Nošen lupanjem minimalističkog UK drill beata, kotrlja se od očaja do beznađa, prelazeći preko terena praznina i bijesa na kojem izgaraju mladi Britanci. Recenzija iz Pitchforka kaže “Psychodrama je forma psihoterapije u kojoj pacijent igra uloge iz svoje prošlosti kako bi se izliječio i dao im smisao”. Čitajući ovo i slušajući album, izgleda kao da se kroz rad na albumu Dave Santan želio izlječiti od bjesnoće i ludila Moodija kojeg je utjelovio u Top Boyu.
5. P Money - Money Over Everyone 3 Mixtape (self-released)
P Money je na ovom mixtapeu ljut i kaže “…I messed up countries like Blair and Bush”. Slušam ga još od Slang Like This, dubokog i oštrog grime bangera, koji je pomjerio temelje mnogih klubova i uspio motivirati par balkanskih repera da se okupaju u prljavim vodama grimea. (Udušili su se.)
Ako hoćeš da zatvoris oči, bacaš rime na hladnim i peksinim uglovima južnog Londona, dok se naganjaš sa albanskom mafijom oko prodaje skanka, brišući blato s Under Armour patika, zabodi slušalice u uši i kreni. Ako već niste znali, osjetit će te da je P Money ozbiljan i respektabilan grime vojnik, ona vrsta koja je ostala u rovu i do kraja branila žanr od razvodnjavanja.
6. AJ Tracey - AJ Tracey (self-released)
AJ Tracey album je moj produkcijski favorit. Zvuk ispoliran i masteriziran da izvuče najbolje iz svakih slušalica. Kvaliteta i kreativnost produkcije u prvom planu, što uz kombinaciju sa metrički preciznom dinamikom izvedbe AJ Tracy verbalnog sprinta, čini uši zadovoljnim. Bass linije jedu prostor, nebitno na čistim grime matricama ili na UK garažnom Ladbroke Groveu. Jednostavno, da ovaj grime artist priča o arheološkim iskapanjima u Jordanu ili fermentaciji mlijeka u podnožju Kavkaza, uz njegov flow i ono sto udara i bruji u pozadini, opet bi uživali u slušnoj sesiji. Još jedan olakotni momenat je da Ché Wolton Grant iz zapadnog Londona ne zvuči kao da će vas upravo izvući iz auta, izudarat drškom pištolja i pobjeć nizvodno. Što često zna biti slučaj kada slušate grime MC-ije.
Poslušaj:
Comments