Posljednjih sedmica su uporišta Islamske države u Afganistanu doživjela kolaps. Prema tvrdnjama afganistanskih zvaničnika, broj pripadnika organizacije se drastično smanjio - sa tri hiljade na početku godine na tri stotine, koliko ih sada ordinira po planinama provincije Nangarhar. „Istočni raj“ za militante Islamske države je prekinut, ali su i dalje daleko od uništenja. Kuriozitetan je razlog što se bijes Amerike obrušio na ovu skupinu. Naime, okupacija afganistanskih vrleti od strane militanata sa crnim zastavama potpuno je nezanimljiva Sjedinjenim Američkim Državama. Što se tiče njih, može se graditi „planinski kalifat“, koji bi bio suzbijan lokalnim proksi snagama - da nikada ne poprimi konture „onog“ sa prostora Šama i Levanta, tj. držao bi se pod kontrolom.
Piše: Semir Behram
Nalazimo se u vremenu u kojem je najzloglasnija organizacija svijeta na konopcima, ona tetura, osluškuje odbrojavanje, pred očima joj se sužava mrak. Ubijen je čovjek koji ju je poslao u ring, pred svjetla novinara i na silovito jakog udarača. Došao je neko sasvim drugačiji, sa raširenim peškirom, savjetima i spremnošću da se nastavi. Jedino pravilo je da nema pravila. Potučeni izazivač je skliznuo preko konopa, fluidno gmižući pojavom radioaktivne mrlje. Ostavljeno je par kutnjaka i krvave kapljice znoja tek da se ustvrdi da je ipak bilo riječi o manifestaciji ljudskog porijekla.
Da li je prokapavanje kroz odvod, u prostore podzemlja, trasa kojom će se ostvariti ciljevi organizacije? Da li će dugotrajnim strpljenjem i hodom po granicama izdržljivosti rasvjeta pobjede obasjati grupu? Teške se kiše spremaju, a kroz odvode će stoposto stupati mnogobrojne čizme, oči tražilice, optike koje prate nepoznate siluete, i ruke koje nakapavaju sekrete kišnice za deratizaciju. Opcije su kao sijalice, osvijetljavaju, pokazuju put, otkrivaju kretnje i smiruju crvenilo laserske niti na grudima biorobota.
Jedna od solucija je svakako strpljenje, koje realno, ne ulijeva previše nade u preživljavanje. Druga opcija bi bila jačanje urbanih ćelija sa namjerom budućih napada. Ali i kada bi se uspjela razviti mreža koja bi se nakon konstantnih racija osipala, rezultati napada ne bi uzrokovali rast grupe, niti bi se stvorio preduslov za zauzimanje, barem malene, teritorije. Teroristička organizacija, kakva je u osnovi Islamska država, će se morati suzdržati od svojih temelja, da bi opstala. Stvarna jačina grupe će se saznati vjerovatno tokom iduće godine kad će, krajnje je izvjesno, pokušati saosvetom ubijenog kalifa. Sama izvedba osvete će mnogo toga pokazati: kakvo je stanje grupe ― kakva je snaga infrastrukture ― u kakvom se mentalnom ambijentu rukovodstvo (s)nalazi. Ako se ne izvede napad, značit će to da je grupa omudrila ili da je preslaba.
Pravi odgovor će donijeti dekada koja je pred nama. Zanimljivost je da postoji i treća opcija koja je, po mom mišljenju, najizvijesnija. Kalifat kakav su zamislili na prostoru Bliskog Istoka sa propisanom dijagnozom širenja: najefektivnija je metoda ― u ovom trenutku isuviše nemoguća, radi poznatih dešavanja. No, postoje manje idealne platforme, koje su ipak varijante, apsolutno provedive ili barem izvodljivije od teritorija bliskih svetim mjestima. Treća opcija je dizanje kalifata u Afganistanu.
Zašto Afganistan?
Prije svega što je planinska zemlja koju je „nemoguće“ osvojiti. Dokaz za ovu tvrdnju je poraz Sovjeta osamdesetih godina, kao i „nemogućnost“ povlačenja Amerikanaca. To je zemlja beskonačnog rata. Sa druge strane, velika većina današnjeg Afganistana spada u drevnu regiju Horosan, koja se spominje u hadisu o „crnim zastavama iz Horosana“ koje će osloboditi Jerusalem. Mnogo je razilaženja u džihadističkim krugovima oko ovoga hadisa, za kojega simpatizeri Al Kaide govore da se radi o pokretu Talibana, dok su pobornici Islamske države mišljenja da je riječ o njima (jer njihova zastava je crna, dok je u Talibana bijela). Jasno je da Islamska država želi inkorporirati ovu drevnu predaju u svoj propagandni materijal kojim će privlačiti sljedbenike, premda im trenutni položaji u Afganistanu ne idu u korist hadisa o crnim zastavama, jer distrikt Ačin u južnom dijelu provincije Nangarhar je poprilično udaljen od granica zamišljenog Horosana.
Posljednjih sedmica su uporišta Islamske države u Afganistanu doživjela kolaps. Prema tvrdnjama afganistanskih zvaničnika, broj pripadnika organizacije se drastično smanjio - sa tri hiljade na početku godine na tri stotine, koliko ih sada ordinira po planinama provincije Nangarhar. „Istočni raj“ za militante Islamske države je prekinut, ali su i dalje daleko od uništenja. Kuriozitetan je razlog što se bijes Amerike obrušio na ovu skupinu. Naime, okupacija afganistanskih vrleti od strane militanata sa crnim zastavama potpuno je nezanimljiva Sjedinjenim Američkim Državama. Što se tiče njih, može se graditi „planinski kalifat“, koji bi bio suzbijan lokalnim proksi snagama - da nikada ne poprimi konture „onog“ sa prostora Šama i Levanta, tj. držao bi se pod kontrolom. Problem je u tome, što Amerikanci žele da se povuku iz iscrpljujućeg, skoro dvadesetogodišnjeg rata sa Talibanima, čiji kraj se ne nazire. Što je najbizarnije, Talibani su spremni za pregovore. Na pomolu je kraj najdužeg rata u novijoj historiji. Ipak, crne buktinje Islamske države su se ispriječile ispred svake mogućnosti kraja eskalacija. Sve dok je Islamska država prisutna u Afganistanu, Sjedinjene Države se neće povlačiti.
Dobili smo novi apsurd rata: Sjedinjene Američke Države i Talibani postaju saveznici.
Observeri uvjeravaju da je glavni cilj Islamske države, u godinama koje su pred nama, stvaranje „globalnog huba“, mjesta na kojem će se sabirati poklonici. Kalifat se pomjera prema istoku, van jezgre motrenja zapadne javnosti. Svjesni su da je manja uočljivost ekvivalent većoj održivosti koja pod šinama vremena može multiplicirati mnoštvo vagona raznih preferencija, kao što se razgranatost recidiva, sa čvrstim smjerovima i stabilnim vodstvom, itekako da ukombinirati u pokretno stvorenje. Horosan je idealna lokacija za postavljanje novog embrija. Poprilično udaljen kad se gleda zapadnjačkim očima, a izrazito blizu ako se uzme u obzir realna mogućnost osnaživanja. Previše istočno bi bio predaleko za konkretnije manevre, a bio bi i ometen Kinom. S ove tačke gledišta, ovi povijesni prostori tvore zlatni rez, savršeno sjecište svjetova na mitskom putu svile. Tempirani istočni Turkmenistan, kineska provincija Šingdžang, sve su izgledniji izvori nepresušnog ljudstva koje se, pod sve izraženijom represijom kineskih vlasti, sve viš okreće radikalnim vidovima otpora. Ne treba zaboraviti blizinu Mjanmara i potlačenih Rohinja, od kojih se radikalizacija tek očekuje. Abu Sajaf, koji je pod prisegom Islamskoj državi, vodi svoje borbe na Filipinima, te se od njih ne očekuje skori prelazak na kontinent, kao ni od frakcija sa Maldiva koji su većinom pod prisegom Al Kaidi. Treba reći da pristizanje boraca možemo očekivati iz same Indije i Pakistana, ali i prelaske sa talibanske strane, kojima svjedočimo zadnjih mjeseci, a sve to zbog „labavljenja“ pokreta i spremnosti na dijalog sa Sjedinjenim Američkim Državama. Mada je teško očekivati da Islamska država „proguta“ Talibane, još uvijek su Talibani višestruko jača organizacija u Afganistanu.
Ako su Talibani skoro dvije dekade odolijevali napadima Amerike, to sasvim sigurno znači da i Islamska država ima solidne izglede za razvijanje sopstvenih računica. Bilo bi besmisleno da se i vodstvo organizacije ne preseli u planinske klance provincije Nangarhar. Ovo su ključni momenti za slamanje ideje. Kao što sam spomenuo na početku teksta, ovoga su Sjedinjene Američke Države i više nego svijesne - sa tri hiljade boraca na početku godine, procjenjuje se da su spali na tri stotine. No, dugoročno gledano, to ništa ne znači, i u ovakvom stanju su prije manje od mjesec dana, u oktobru, izveli razoran teroristički napad ubivši preko 70 osoba. Kako stvari stoje, a drugog izbora nema, jedino koalicija sa Talibanima ima šanse da potpuno eliminira trupe sa crnim zastavama.
Poslušaj:
Comments