Radni ljudi su mnogo više od „resursa“. Ovo je jedna od ključnih lekcija trenutačne krize. Briga za bolesne; dostavljanje hrane, lijekova i ostalih potrebština; pospremanje otpada; snabdijevanje polica i vođenje evidencije u našim prodavnicama – ljudi koji su nastavili živjeti tokom COVID-19 pandemije su živi dokaz da rad ne može biti sveden na puku robu. Ljudsko zdravlje i briga za najranjivije ne može biti upravljana isključivo silama tržišta. Ako ove stvari prepustimo samo tržištu rizikujemo pogoršavanje nejednakosti do tačke gubljenja samih života onih najnemoćnijih. Kako izbjeći tu neprihvatljivu situaciju? Uključivanjem radnika/ca u donošenje odluka o njihovim životima i budućnosti na radnim mjestima – demokratiziranjem preduzeća. Dekomodificiranjem rada – kolektivnim garantiranjem korisnog zaposlenja za sve. Obzirom da se suočavamo sa monstruoznim rizikom pandemijskog i okolišnog kolapsa, pravljenje ovakvih strateških promjena bi nam dozvolilo da osiguramo dostojanstvo svim građanima okupljajući kolektivne snage i napore koji su nam potrebni da zajednički sačuvamo život na planeti.
Zašto demokratizirati? Svakoga jutra, muškarci i žene, posebno članovi rasnih zajednica, migranti i radnici neformalne ekonomije, se ustaju kako bi služili one među nama koji smo u prilici ostati u karantenu. Neki od njih bdiju cijelu noć. Dostojanstvu njihovih poslova ne treba drugo objašnjenje do jednostavno rječit pojam „nezamjenjiv radnik/ca“. Taj pojam također otkriva ključnu činjenicu da je kapitalizam to nastojao učiniti nevidljivim koristeći se pojmom „ljudski resursi“. Ljudska bića nisu još jedan od mnogih resursa. Bez onih koji ulažu rad ne bi bilo proizvodnje, ne bi bilo usluga, ne bi uopće bilo poslovanja.
Svakoga jutra, muškarci i žene u karanteni se bude u svojim domovima kako bi sa udaljenosti realizirali misije organizacija za koje rade. Dio njih radi do kasno u noć. Onima koji inzistiraju na tome da se radnicima ne može vjerovati da svoj posao mogu raditi bez nadzora, da im je potrebna kontrola i izvanjska disciplina, ovi muškarci i žene dokazuju upravo suprotno. Oni nam pokazuju, danju i noću, da radnici nisu tek jedna od mnogih zainteresiranih strana: oni su ključevi uspjeha poslodavca. Oni su ključna sastavnica preduzeća, no ipak su uglavnom isključeni iz učešća u upravljanju svojim radnim mjestima – pravo monopolizirano kapitalom investitora.
Na pitanje kako da firme i društvo u cjelini prepoznaju doprinos njihovih radnika/ca u doba krize, odgovor je - demokratijom. Nema sumnje da moramo zatvoriti zijevajuću šizmu nejednakosti u primanjima i povećati strop prihoda – no samo to nije dovoljno. Nakon dva svjetska rata, neporecivi doprinos žena društvu je pomogao da dobiju pravo glasa. Iz samih tih razloga, došlo je vijeme da i radnicima priznamo slična prava.
Predstavljanje ulagača rada na radnom mjestu u Evropi postoji od kraja Drugog svjetskog rata, kroz institucije znane kao radnički savjeti. Ipak, ova predstavnička tijela imaju slab glas, ako ikakav, u upravama preduzeća, te je on podređen odlukama timova izvršnog rukovodstva koje uspostavljaju dioničari. Oni nisu bili u stanju zaustaviti niti usporiti nemilosrdni momenat samodovoljne akumulacije kapitala, još snažnijeg u razaranju našeg okoliša. Ovim tijelima bi sada trebalo dati prava slična onima koja su imali odbori. Da bi se to učinilo, od uprava preduzeća (drugim riječima, vrhovnog rukovodstva) bi trebalo biti traženo da dobiju dvostruku većinu za odobrenje, preko vijeća koja predstavljaju radnike do vlasnika dijela dionica. U Njemačkoj, Nizozemskoj i Skandinaviji, različiti oblici suodlučivanja koji su uspostavljeni nakon Drugog svjetskog rata bili su ključni korak ka davanju glasa radnicima – no oni su i dalje nedovoljni da bi se kreiralo stvarno građanstvo u preduzećima. Čak i u SAD-u, gdje su radničko organizovanje i sindikalna prava značajno potiskivani, sada rastu pozivi da se ulagačima rada daju prava da biraju predstavnike sa apsolutnom većinom u vijećima. Stvari poput izbora izvršnog direktora, postavljanje ključnih strategija i distribucije profita su isuviše važne da bi se prepustile isključivo dioničarima. Osobno ulaganje rada, dakle, nečijeg uma i tijela, zdravlja, samog života bi trebalo doći sa kolektivnim pravom na potvrdu ili veto kada su u pitanje ovakve odluke.
Zašto dekomodificirati? Ova kriza također pokazuje kako se rad ne bi smio tretirati kao roba, da sami tržišni mehanizmi ne mogu biti zaduženi za izbore koji najdublje utiču na naše zajednice. Godinama su poslovi i snabdijevanje u sektoru zdravstva izloženi vođenju principom profitabilnosti; danas pandemija razotkriva do kojeg opsega nas je vođenje ovim principom odvelo u slijepu ulicu. Pojedine strateške i kolektivne potrebe je naprosto potrebno učiniti imunima na dominantno pravilo dobiti. Rastući broj umrlih diljem svijeta je užasan podsjetnik da se neke stvari više nikada ne smiju tretirati kao roba. Oni koji i dalje nastavljaju raspravljati u prilog drugačijem nas ugrožavaju svojom opasnom ideologijom. Ne možemo tolerirati profit kao jediničnu mjeru našeg zdravlja i života na našoj planeti. Profitabilnost je aršin koji se ne može tolerirati kada govorimo o zdravlju i našim životima na planeti.
Dekomodifikacija (podruštvljenje) rada znači sačuvati određene sektore od zakona tzv. „slobodnog tržišta“; to također znači osigurati da svi ljudi imaju pristup radu i dostojanstvu koje ono donosi. Jedan način da se to učini je kreiranje garancije na posao. Član 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima nas podsjeća da svako ima pravo na rad, slobodan izbor zaposlenja, pravedne i povoljne uvjete rada i zaštitu od nezaposlenosti. Garancija na posao ne bi samo svakoj osobi ponudila pristup radu koji osigurava dostojanstven život već dala krucijalnu podršku našim kolektivnim mogućnostima za susret sa mnogim neodložnim društvenim i okolišnim izazovima sa kojima se trenutno suočavamo.
Garantirano zaposlenje bi dozvolilo vladama, radeći kroz lokalne zajednice, da osiguraju dostojanstven rad ujedno doprinoseći ogromnim naporima u borbi sa klimatskim kolapsom. Širom svijeta, kako nezaposlenost doseže nebeske razmjere, programi garantiranog zaposlenja mogu imati ključnu ulogu u osiguravanju društvene, ekonomske i okolišne stabilnosti našim demokratskim društvima. Evropska unija mora uključiti ove projekte u svoj Green Deal. Revizija misije Evropske centralne banke kako bi se mogao financirati ovaj program koji je neophodan za naš opstanak, osigurala bi joj legitimno mjesto u životu svih i svakog građanina Evropske unije. Takva protuciklična rješenja, u odnosu na nadolazeću eksploziju nezaposlenosti, bit će ključni doprinos za budući prosperitet Evropske unije.
Okolišna obnova. Ne možemo reagovati na isti nevini način kao 2008. godine kada smo na ekonomsku krizu odgovorili bezuvjetnim spašavanjem velikih financijskih institucija čime je napuhan javni dug, ne očekujući ništa zauzvrat. Ako naše vlade krenu u spašavanje biznisa u trenutnoj krizi onda se i biznis treba također odlučiti na ispunjenje općih, temeljnih uvjeta demokratije. U ime demokratskih društava koja služe i koja ih konstituiraju, u ime njihove odgovornosti da osiguraju opstanak na ovoj planeti, naše vlade moraju dati svoju pomoć preduzećima uvjetovanjem određenih promjena njihovog ponašanja. Pored zahtjeva za poštivanje okolišnih standarda od preduzeća se mora tražiti da ispune određene uvjete internog demokratskog upravljanja. Uspješna tranzicija od uništavanja okoliša do njegovog oporavka i regeneracije bit će najbolje vođena od strane demokratski upravljanih preduzeća u kojima glasovi onih koji ulažu svoj rad imaju istu težinu kao i oni koji ulažu svoj kapital kada je u pitanju donošenje strateških odluka. Imali smo više nego dovoljno vremena da vidimo šta se događa kada se rad, planeta i uvećanje profita smjeste pod ravan trenutačnog sistema: rad i planeta uvijek izgube.
Zahvaljujući istraživanju Odsjeka za inženjerstvo Univerziteta u Cambridgeu (Cullen, Allwood, and Borgstein, Envir. Sci. & Tech. 2011 45, 1711–1718) znamo da bi „dizajniranje moguće ostvarivih promjena“ moglo smanjiti globalnu potrošnju energije za 73%. Ali... Ove promjene iziskuju intenzivan rad i zahtijevaju odlučivanje, što je u kratkom vremenskom intervalu skuplje, nego njihovo zanemarivanje. Sve dok su firme vođene na način da se traži maksimiziranje profita isključivo za investitore kapitala, a svijet prepun jeftine energije, zašto raditi ove promjene? Uprkos izazovima ove tranzicije, određeni društveno-odgovorni i kooperativno vođeni biznisi – slijedeći hibridne ciljeve koji uzimaju finansijske, društvene i okolišne ciljeve u razmatranje, te razvijaju interne demokratske vlasti – već su pokazali potencijale takvog pozitivnog djelovanja.
Nemojmo se više zavaravati: prepušteni svojim vlastitim sredstvima, većina investitora kapitala neće brinuti o dostojanstvu ulagača rada niti će se boriti protiv okolišne katastrofe. Druga opcija je dostupna. Demokratizirajmo preduzeća, dekomodificirajmo rad, prestanimo tretirati ljude kao resurs kako bismo se zajedno mogli fokusirati na održanje života na ovoj planeti.
Izvorni tekst: https://democratizingwork.org
Potpisnici: https://democratizingwork.org/signatures
S engleskog preveo: Mario Hibert
Comments