O svakom društvenom fenomenu koji umire može biti rečeno kako u izvjesnom smislu zaslužuje svoj kraj; nesumnjivo je da su naši univerziteti dosegli takav stepen korumpiranosti i specijalističke neukosti da ih nije moguće sažaljevati, kao što je i oblik života studenata, posljedično, bio jednako osiromašen.
Univerzitetska će predavanja biti, kako smo predvidjeli, održavana online (na engleskom). Ono što je pažljivim promatračima očigledno naime jeste da bi se tzv. pandemija mogla iskoristiti kao izgovor za rastuću i prodiruću difuziju digitalnih tehnologija te njezino uredno sprovođenje.
Ovdje nas previše ne interesira posljedična transformacija nastave u kojoj element fizičke prisutnosti (uvijek jako važan u odnosu studenata i nastavnika) definitivno nestaje koliko nestanak grupne diskusije na seminarima koja je bila najživlji dio poduke. Dio tehnološkog barbarizma koji trenutačno živimo predstavlja brisanje iz života svakog osjetilnog iskustva kao i gubitak pogleda stalno utamničenog na sablasnom ekranu.
Za ovo što se dešava je ipak mnogo presudnije ono što se ne pominje: prevashodno kraj bivanja studentom [studentato, studiranje] kao oblikom života. Univerziteti su rođeni u Evropi iz studentskih asocijacija – universitates – kojima duguju ime. Biti student imalo je za osnovu posljedicu formu života kojoj su studiranje i slušanje zasigurno temeljne odlike, no nimalo manje bitni nisu bili susreti i stalna razmjena sa drugim studentima (scholarii) koji bi obično stizali sa udaljenih mjesta okupljajući se zajedno prema mjestu porijekla u nacijama (nationes). Ovaj je oblik života tokom stoljeća evoluirao na različite načine, ali, od pjesnika lutalica [clerici vagantes] iz Srednjeg vijeka do studentskih pokreta dvadesetog vijeka, društvena dimenzija ovog fenomena je ostala nepromijenjena. Svako ko je imao priliku predavati u univerzitetskoj učionici dobro zna kako se, naočigled svih, stvaraju prijateljstva, te prema njihovim kulturalnim i političkim interesima, formiraju male grupe za učenje i istraživanje nadovezujući se na završena predavanja.
Sve to što je opstajalo stoljećima sada zauvijek prestaje. Studenti više neće živjeti u gradovima gdje su im smješteni univerziteti. Umjesto toga će slušati predavanja zatvoreni u svojim sobama, a pri tome biti odvojeni hiljadama kilometara od onih koji su im nekada bili kolege. Mali gradići koji su nekoć bili prestižni univerzitetski gradovi suočit će se sa nestankom zajednica studenata sa njihovih ulica, sa onim što je najčešće činilo njihov najživlji dio.
O svakom društvenom fenomenu koji umire može biti rečeno kako u izvjesnom smislu zaslužuje svoj kraj; nesumnjivo je da su naši univerziteti dosegli takav stepen korumpiranosti i specijalističke neukosti da ih nije moguće sažaljevati kao što je i oblik života studenata, posljedično, bio jednako osiromašen.
Dvije tačke, međutim, bi trebale ostati jasne:
1. Profesori koji pristanu – kao što to masovno čine – da se povinuju novoj diktaturi telematike i drže svoje kolegije isključivo online jesu savršen ekvivalent univerzitetskim profesorima koji su se 1931. godine zakleli na odanost fašističkom režimu. Kako se i tada dogodilo, vjerovatno će tek petnaest od stotinu njih odbiti, no njihova će imena sigurno ostati upamćena sa onih petnaest koji nisu prisgenuli uz zakletvu.
2. Studenti koji istinski vole učiti će morati odbiti upisivanje na univerzitete koji se transformiraju na ovakav način i, kao na početku, uspostavljati se na novim univerzitetima (universitates), unutar onih gdje bi, suprotno tehnološkom barbarizmu, riječ prošlosti mogla ostati živom rađajući nešto poput nove kulture – ako je bude.
Giorgio Agamben, 23. maj, 2020.
Preveo: Mario Hibert
Comments