Semir Behram, Radio Alert
Minula godina je završila sa senzacionalnom viješću da američke snage napuštaju Siriju. Pojavila se vijest da će se povlačenje sporo odvijati, te da će cijeli proces trajati oko četiri mjeseca. Zadnjih dana se u medijima proširila informacija koja govori da se nigdje nije ograničilo na tih stotinjak dana. Pitanja su: Šta znači povlačenje američkih trupa iz Sirije; iz rata koji traje skoro dekadu? Šta to predstavlja za američku vanjsku politiku? Koliko će njihov odlazak uticati na stanje na terenu ― da li je taj odlazak zapravo stvaran?
Strasti su se uzburkale, definitivno, jer to na prvu pomisao rasplamsava pomalo smireni sukob, što izmoren dugogodišnjim trajanjem se privodio kraju. To bi značilo da Kurdi kao najznačajniji američki saveznik ostaju bez zaštite. Značilo bi, da su Sjedinjene Države ispunile svoj zadatak u Siriji.
Ali da li je zaista tako?
Nije dugo trebalo da režimske snage krenu prema kurdskim položajima. Turske proxy jedinice su također izvršile mobilizaciju i grupisale se na frontu prema linijama YPG milicija; čak je i skora operacija protiv Kurda dobila svoj naziv: Istočni Eufrat. Skoro već mjesec dana su i jedni i drugi pred ulaskom u grad Manbidž, prethodno vrlo bitan Isilov grad koji se nalazi u sjeveroistočnom dijelu provincije Aleppo, pretežno nastanjen Kurdima. Kada je Isil gubio sjever Aleppa, a to se događalo u momentima pada grada Aleppa od strane režima, Turska je formirala koaliciju sastavljenu od islamističkih i sekularnih antirežimskih frakcija koja se nazvala: Eufratski štit; to su pretežno bile jedinice koje su povučene sa grada Aleppa, što je razlog nikad izvršene deblokade grada. Poslije će se pokazati da je to bio čin izdaje ili napuštanja revolucije, kakva god ona bila; pad Aleppa je bio velika prekretnica u ratu.
Snage Eufratskog štita, sada preimenovane u Nacionalni Front Oslobođenja (NFL), doduše popunjene sa još nekim frakcijama koje su bile bliske Slobodnoj Sirijskoj Vojsci (FSA), u ovim trenucima stoje spremne da krenu na Manbidž, te i dublje prema YPG teritorijama. No, da stvar bude zanimljivija, Kurdi, odnosno YPG, su pozvali snage režima iz Damaska da se ušetaju u grad, sa namjerom da ih zaštite od turskih proxi snaga, koje su već prošle godine zauzele pogranični, većinski kurdski kanton Afrin. Kolone režimskih trupa su se stacionirale u grad Arima, u blizini Manbidža, i tu čekaju na mogući ulazak u grad, te spriječavanje turskih proxija da okupiraju. Drugim riječima: nad kurdskim gradom Manbidžom, koji se nalazi u sjevernom dijelu provincije Aleppo, provincije koja je na granici s Turskom, imamo dvije vojne komponente: režim Bašar Al Asada i islamističko/sekularno/antirežimsko/protursku koaliciju.
Pošto je svaki smisao revolucije utihnut padom najvećeg sirijskog grada Aleppa, preživjele antirežimske trupe se bore za tuđe ciljeve ― u ovom slučaju za Turske.
I jedni i drugi stoje pred gradom. Zašto ne ulaze? Zašto se paze ishitrenih postupaka? Istina je da Kurdi vagaju situaciju, igraju na blef. Ako američke snage napuste Siriju, oni ostaju bez zaštite, tako da će ih raskomadati turski proxyji, kao i režim koji nije toliko blagonaklon prema njima. U biti, imaju izrazito malene šanse, bez obzira na silno američko oružje pristiglo iz brojnih donacija. Ali, ako zovnu režim, postoje solidne šanse da dobiju amnestiju zbog distanciranja od Damaska svo vrijeme rata, plus radi otvorenog stavljanja na američku stranu, a režim će ih zaštititi od vrlo mogućeg pokolja. Opet, ako se predaju režimu, tada definitivno zatvaraju vrata svom dugogodišnjem američkom savezniku, a ko zna šta budućnost donosi, kad Amerika može zatrebati. Stoga, Kurdi vagaju, ispipavaju situaciju do krajnjih granica, ishitrenost može biti velika pogreška, može završiti kobno. Zapad ih nije podržao u Afrinu, zapad im je okrenuo leđa u Iraku za vrijeme referenduma; a oni još uvijek ratuju za američke interese u provinciji Deirezor, tačnije u posljednjem uporištu Isila, džepu koji se nalazi sa istočne strane Eufrata. Mnogi aktivisti ukazuju na tu nelogičnost, dok im se radi o glavi, dok mi prijeti istrebljenje, oni i dalje ratuju za strane interese na teritorijama gdje uopšte nema Kurda. Baš u ovom momentu dok pišem ovaj tekst, postali su viralni video klipovi gdje Kurdi pustoše domove lokalnog stanovništva. Zauzeli su većinu Isilovog džepa Hadžin, i već su krenule masovne krađe. Sa druge strane, spominje se informacija da je oko 150 isilovih vozila prešlo u iračku pustinju, što je tamošnja vlada opovrgla.
Američki stav po pitanju povlačenja iz Sirije je jasan, on znači da nema konačnog odlaska dok se ne osigura bezbjednost njihovog kurdskog saveznika, uništenje Isila, uz spriječavanje Irana da postane veliki pobjednik njihovog napuštanja Sirije. Uništenje Isilovog teritorija je zaista sve izglednije, ipak, Isilova gerila je nešto sasvim drugo i borba protiv same organizacije će biti mnogo teža i zahtjevat će sasvim drugačiji pristup, premda niko ne može prigovorit činjenici o skorom brisanju Isila, što je kakva takva pobjeda nove američke administracije na čelu sa Trumpom. Dalje, osigurati da Iran ne bude veliki pobjednik njihovog povlačenja. Iran je u svakom slučaju pobjednik ovog rata, jer je saveznik Rusije i režima koji su de facto pobjednici. No, koliko ova pobjeda odgovara Iranu? To je pitanje za dublje analize, ali nikada nije skrivan iranski plan šiitske transverzale, odnosno tzv. „kopneni most“, koji bi išao od Teherana, preko Bagdada, Damaska i Bejruta. Ako je Rusija obezbjedila izlazak na Mediteran preko Tartusa i Latakije, tada je težnja režima iz Teherana da to bude libanonska obala.
Da li je to izvodljivo?
Prva pomisao o američkom napuštanju Sirije su Kurdi, njihov status, druga misao je pogranična baza Al Tanf, koja je između ostalog i izbjeglički kamp kapaciteta osrednjeg grada koji egzistira u sklopu kompleksa. Povlačenjem američkih jedinica ti ljudi bi bili prepušteni raljama režima. Nakon kurdskog izazivanja prisege Damasku, i bivši pripadnici Slobodne Sirijske Vojske sa adresom u Al Tanfu su ponudili svoje usluge režimu. Nevaljalo dijete bi se nakon odlaska zapadnjaka spremno vratilo u naručje zlokobnog oca, tvrde režimski izvori.
Zbog čega je zanimljiva baza Al Tanf?
Iz jednostavnog razloga što se nalazi na tromeđi Sirije, Jordana i Iraka. Kada bi lenijarom povukli liniju Bagdad, Damask i Bejrut, tada bi se Al Tanf našao na povučenoj paraleli. Povlačenje američke vojske iz Al Tanfa otvara čist put Iranu za kopneni most. Reći ćemo, u tom šeširu se krije zec, a zec je iskočio par kilometara preko granice. Bez očiju javnosti američke snage prave dvije nove baze u Iraku, na granici sa Sirijom, preciznije u oblasti pograničnog grada Al Qaima, koji je na Eufratu, te istočno od pustinjskog grada Rutba; obe baze su u provinciji Anbar. Reklo bi se, nema ništa od kopnenog mosta, a ako i ima, taj most neće biti tako prohodan, ako i bude, platit će se mostarina.
I ključna stavka, vezana za zaštitu Kurda kao najbitnijeg saveznika na Bliskom istoku. Obezbjedit će se da opstanu, neće biti prepušteni na milost i nemilost turskim proxi bandama niti režimskoj velikodušnosti. I to bi trebala bit nagrada za sve što su učinili u borbi protiv terorizma. Njihove teritorije će se raspodjeliti između Damaska i turskih proxija, između Rusije i Turske. Tek poslije će krenuti trgovina Turske, kada obezbjedi svoj uticaj u Siriji, sa režimom. Nesumnjivo će se rebelistički džep u provinciji Idlib riješiti trgovinom, kao i pogranični dijelovi koje Turska tek treba da dobije.
Mnogo stvari može krenutu po zlu, kada se uzme u obzir da pored isilove gerile na tom prostoru postoje i rebrendirani ostaci Al Qaide. To samo može prolongirati kraj i oboriti cijenu teritorije, mada je može i podignuti. Niko ne zna šta idućih dvadesetak godina donosi na tom prostoru.
Povlačenje američkih snaga iz Sirije može biti samo blef i vrlo dobar PR. Sjedinjene Države se nikada neće povući sa Bliskog istoka, što radi svojih potreba, što radi zaštitničkog odnosa spram Izraela. U godinama koje slijede Irak bi mogao da bude veće žarište, a možemo u tim godinama očekivati i povlačenje Rusije iz Sirije kao i dolazak novih američkih snaga na prostore Bliskog istoka.
Tekst nastao 4.1. 2019. u sklopu radijske emisije Radio Alert AbrašRadio programa Radio Geometrija.
Poslušaj:
Comments