Sistem razvoja je uzbudljiv, promjenjiv, uvijek nov i uglavnom - muški. S druge strane nalazi se sve ono bez čega razvoj nije ni moguć - sistem održavanja. Od brisanja prašine i kuhanja do mijenjanja pelena i recikliranja - održavanje je uslov razvoja, no ipak se shvaća kao nešto sekundarno i efemerno. Ta nepravedna dihotomija polazna je tačka Ukelesine višedecenijske potrage za estetskim (ali i etičkim i ekološkim) potencijalima nevidljivog rada i brižnosti. Ovi potencijali su, kako cijeli njen konceptualni opus i demonstrira, neiscrpni i danas.
Boris Filipić, ABC protiv 123
U kritičnim momentima koronavirus karantene, svijet, primoran da uspori i napravi korak unazad, barem je simbolično i nakratko odao počast ljudima koji su svoje poslove u novim nepoznatim okolnostima prosto bili primorani nastaviti obavljati za dobrobit i preživljavanje svih nas. Esencijalnost tih poslova, kako smo im zatepali u najosjetljivim trenucima, ogleda se, pak, najprije u njihovom dosadašnjem prešutnom niskom društvenom, ekonomskom i kulturalnom statusu.
Poslovi medicinskih sestara, prodavačica u marketima, komunalnih radnika, preko noći su postali herojski jer su nastavili obavljati one dužnosti društva za koje duh vremena inače - vremena nema, pa čak ni u doba pandemije. Priznata žrtva ovih ljudi je u tome da su ih za vrijeme zaraze zapale baš te neugledne pozicije brige, liječenja, opskrbljivanja, čišćenja, pospremanja... Heroji su jer su pristali raditi ono što inače većina najradije ne bi.
Koliko će talasi neizvjesnosti i egzistencijalne nesigurnosti pamtiti ovo blic odavanje pošte i hoće li naša nova svijest o njihovoj važnosti poštedjeti te radnike od drastičnih gubitaka u skoroj budućnosti? Hoćemo li raspravu o onom (ne)esencijalnom za naše živote uspjeti otvoriti ponovo? Puno toga ovisi o našoj bližoj COVID-19 budućnosti, mada prospekti za novu svijest nisu obećavajući.
Konceptualna njujorška umjetnica Mierle Laderman Ukeles posvetila je esencijalnima gotovo cijeli svoj opus, u trajanju od preko pola stoljeća. Neugledni i repetitivni poslovi koje uzimamo zdravo za gotovo nisu (samo) heroizam, nego - umjetnost.
Manifest umjetnosti održavanja iz 1969. godine, Ukelesin cjeloživotni programatski tekst, svijet dijeli na dva osnovna sistema: sistem razvoja i sistem održavanja. Zapadna civilizacija obožava velika djela emancipacije, nadilaženja granica prirode i čovjeka, cijeni korifeje i osvajače novih vještina, znanja i sloboda. Sistem razvoja je uzbudljiv, promjenjiv, uvijek nov i uglavnom - muški. S druge strane nalazi se sve ono bez čega razvoj nije ni moguć - sistem održavanja. Od brisanja prašine i kuhanja do mijenjanja pelena i recikliranja - održavanje je uslov razvoja, no ipak se shvaća kao nešto sekundarno i efemerno. Ta nepravedna dihotomija polazna je tačka Ukelesine višedecenijske potrage za estetskim (ali i etičkim i ekološkim) potencijalima nevidljivog rada i brižnosti. Ovi potencijali su, kako cijeli njen konceptualni opus i demonstrira, neiscrpni i danas.
Umjetnički put Mierle Laderman Ukeles (1939, Denver, Colorado) vođen je prije svega idejom slobode. Slobodu tijela i pokreta, kao umjetnica, učila je od Jacksona Pollocka, slobodu (re)kontekstualiziranja stvari od Marcela Duchampa, dok joj je slobodu umjetničkih prelazaka u druge svjetove pokazao Mark Rothko.
Nadahnuta želja za uvijek većom stvaralačkom slobodom naišla je na prepreku već za vrijeme njenih studija. Rad 'Drugo vezanje', izložen 1964. godine u galeriji Instituta Pratt, uzbunio je učmale duhove škole. Skulptura od zavežljaja, konveksnih formi ofarbanih u tople boje organa i mesa, bila je zamišljena kao skup energetskih jastuka ispunjenih do pucanja. Predstavljala je slike ulovljene energije. Za konzervativnu upravu instituta, rad je bio provokacija - pornografija koju je napravila žena zaluđena seksom, te je zatraženo da se kontroverzno djelo čim prije ukloni iz izložbenog prostora. Robert Richenberg, profesor koji se oglušio na ove zahtjeve, dobio je otkaz, a Ukeles, iako ne direktno izbačena, na Prattu nije ostala mnogo duže. Ovaj osjećaj krajnje nedobrodošlice i nerazumijevanja izbacio ju je iz takta, ali već tada, kako sama kaže, znala je da je na tragu nečega novog i velikog.
Na novom teritoriju našla se 1968. godine kada je po prvi put postala majka. Hranjenje, čišćenje, pranje, oblačenje, svlačenje, kuhanje, brisanje... Iscrpljujući monotoni poslovi postali su njena jedina svakodnevica. Uloge majke, supruge i kućanice u potpunosti su okupirale njen dotadašnji prostor i vrijeme posvećeno umjetnosti. Dramatično saznanje da od svojih uzora i velikih osvajača slobode - muškaraca - u novoj situaciji više nema šta naučiti, otvorilo joj je oči. Koliko pelena je promijenio Duchamp?
'Osjećala sam se kao dvije odvojene osobe... Slobodna umjetnica i majka/održavateljica... Nikad nisam radila tako mnogo u cijelom svom životu, pokušavajući zadržati obe osobe koje sam postala. A ljudi bi me opet, kad bi me sreli kako guram dječija kolica, pitali- 'Radiš li išta?''
U trenutku kad je shvatila da podizanje djeteta i briga za kućanstvo nipošto nisu prekinuli njeno umjetničko rezonovanje, desilo joj se otkrovenje. Nepriznati i neugledni majčinski i kućanski poslovi, naprotiv, sami su po sebi bili umjetnička praksa. Uvjetovao ih je, kao i svu veliku umjetnost - kreativan i zahtjevan emocionalni rad. A prije svega - briga.
Svoju novu umjetničku strategiju predstavila je kao svaki dobar avangardni umjetnik - manifestom. Na svega tri i pol stranice, napisan u jednom ljutitom sjedenju, Manifest umjetnosti održavanja ocrtava novi radikalni horizont razumijevanja života i umjetnosti i predlaže traganje za estetskim i pedagoškim potencijalima ove prividne distinkcije. Imenujem održavanje umjetnošću!
Duchampovo pretvaranje i rekontekstualiziranje običnih pronađenih predmeta u umjetnička djela svakako je poslužilo kao inspiracija, no Ukeles je otišla dalje. I pronađene aktivnosti, pronađene navike, svakodnevni činovi i poslovi također mogu biti i jesu - umjetnost. Pogotovo svi oni zamorni i repetitivni poslovi koje svo vrijeme nečujno i nevidljivo obavljaju žene i radnici. Održavanje je tlaka, uzima svo jebeno vrijeme (doslovno).
Svijet se, dakle, dijeli na dva elementa - razvojni sistem koji čine individualni, emancipatorni, inovativni koraci napretka (pretežito obavljani od strane bijelog muškarca) i sistem održavanja - onaj koji čini pozadinsku polovicu života, svi ti poslovi bez kraja, operacije bez kojih razvoja ne može ni biti (pretežito rezervirane za žene i marginalizirane skupine društva), a koje ne slavimo kao velike pothvate. Umjetnost održavanja prijedlog je sinteze ovih dviju krajnosti.
Održavanje je prakticiranje umjetnosti na osobnom/kućnom, općem/društvenom i ekološkom/planetarnom nivou. Vrednovanje čina brige, poslovima održavanja inherentnog - predstavljeno je u manifestu kroz prijedlog za izložbu naslova 'BRIGA'. Reevaluacija brige - za djecu, obitelji, gradove, okoliš, planetu - u sebi, po čovjeka i društvo, nosi prijeko potreban iscjeljujući, a po planetu - ekološki momenat.
BRIGA je imala ideju izložiti čisto održavanje kao savremenu umjetnost. Obavljanje osobnih kućnih poslova održavanja u umjetničkoj galeriji trebalo im je dati status umjetničkih djela. Na općem planu, dio izložbe je zamišljen kao niz intervjua s posjetiteljima galerije o njihovom poimanju poslova održavanja. Na kraju, nekoliko vrsta otpada trebalo je biti dostavljeno u galeriju na recikliranje i rehabilitaciju. Iako je prijedlog ovakve izložbe tada odbila svaka umjetnička institucija u New Yorku, on je poslužio Ukeles kao nacrt za ne samo za njen potonji rad, nego i sam život.
Manifest umjetnosti održavanja, osim što je umjetničko djelo za sebe, nastavlja inspirirati i danas, te slovi za jedan od najvažnijih i najuspješnijih primjera žanra u historiji umjetnosti uopće. Prvi put je objavljen 1971. godine u časopisu Artforum. Objavio ga je kritičar Jack Burnham, ironično, kao dodatak svom tekstu o kraju avangarde. Kad je od Ukeles zatražio primjere za predloženu umjetnost održavanja, dobio je fotografije čišćenja, mijenjanja pelena i presvlačenja. Serija crno-bijelih fotografija prikazivala je nevidljive momente intimnosti, majčinske brige za četverogodišnjeg Yael i dvogodišnju Raquel.
Druga osoba koja je na Ukelesin tekst obratila pažnju bila je kustosica Lucy Lippard koja je u periodu 1973.-1974. angažira u svoju putujuću izložbu ženske konceptualne umjetnosti c- 7500. Ovo je potom uključilo i četrnaest drugih izložbi i intervencija u raznim muzejima i galerijama. Umjetnost održavanja iz svog kućanstva Ukeles tad prenosi u Wadsworth Atheneum, tačnije ispred zgrade muzeja umjetnosti u Hartfordu, državi Connecticut, kad za trajanja performansa naslovljenog 'Pranje' (Washing) 1974. pere, briše i održava pločnik i stepenište zgrade.
1976. godine radi umjetnost održavanja jedan sat svaki dan (I Make Maintenance Art One Hour Every Day) i to zajedno s 300 radnika (služavki, zaštitara, majstora...) zaposlenih u neboderu u njujorškom finansijskom distriktu. Ukupno pet sedmica provela je pomno dokumentirajući i fotografirajući njihov rad, s dogovorom da svaki radnik jedan sat svake svoje smjene imenuje umjetnošću održavanja. Osvještavajući neprimjetnosti ovih ljudi, željela je svojim statusom umjetnice posredovati transformaciji radnika u - umjetnike, pukih zaposlenika, obavljača zamornih poslova za koje niko drugi nema ni volje ni motivacije - u autore svojih života i radnji. Nevidljivi esencijalni rad učinjen je vidljivim uokviren u umjetničku formu. Ukelesin emocionalni rad vrednovao je njihov fizički rad. Zajedno su stvarali umjetnička djela. (Izložba ovih dokumenata danas pokriva čitav jedan zid Queens muzeja u New Yorku.)
Kad se krajem 70-ih godina New York našao u krizi, a budžet za komunalni odjel grada bio srezan, umjetnički kritičar David Bourdon našalio se na račun Ukelesinih performansa komentirajući kako bi komunalni odjel u krizno vrijeme trebao aplicirati za umjetničke grantove. Ukeles je doslovno isjekla ovu zajedljivu dosjetku i poslala je njujorškom komunalnom departmanu. Ubrzo je dobila ponudu da umjetnost održavanja radi s gotovo 10 000 ljudi, a od 1977. godine i službeno obnaša funkciju (neplaćenog) rezidencijalnog umjetnika njujorškog komunalnog odjela.
Projekt Komunalni dodir (Touch Sanitation) za vrijeme kojeg se Ukeles lično upoznaje s preko 8500 komunalnih radnika, trajao je nekoliko godina (1978-1982.). Osim što se u tom periodu rukovala i upoznala sa svakim radnikom pojedinačno, te im se zahvalila na održavanju New Yorka na životu, ovaj kompleksni proces praćenja rada, bilježenja razgovora, priča i iskustava radnika i mapiranje njihovih svakodnevnih ruta (što je također dio velike izložbe posvećene Ukelesinom opusu u Queens muzeju), proizvelo je i niz varijacija na temu poput Radnih baleta (The Work Ballets) - koreografija za bagere, kamione i ostale velike strojeve i aparate komunalnih i poslova održavanja.
Osim što je htjela odagnati negativne stereotipe koje društvo gaji prema komunalnim radnicim i ukazati na činjenicu koliko nepovoljan kulturni i ekonomski status ovaj sistem održavanja (metabolizam grada) zapravo ima, htjela je osporiti i prihvaćena stajališta o tome ko je dovoljno važan da bi se o njemu pravila umjetnost, te izazvati granice prihvaćene predstave o tome šta sve uopće može biti umjetnost.
Prateći nivoe umjetnosti održavanja predstavljene u manifestu, nesumnjivo najambiciozniji poduhvat Ukeles je ideja transformacije i zacjeljivanja velikih zemaljskih površina. Fresh Kills deponija na Staten Islandu u New Yorku bilo je najveće odlagalište otpada na svijetu i predmet Ukelesine fascinacije decenijama unatrag. Iako je 2001. godine službeno zatvoren, Fresh Kills je bio primoran još jednom poslužiti kao deponija za ostatke tragedije rušenja Svjetskog trgovačkog centra 11. septembra. Iste godine Gradski odjel za urbanizam i Municipal Art Society s Ukeles i drugim dizajnerima eksterijera započinju rad na idejama za oporavak i pretvaranje Fresh Killsa u park dostupan svim građanima New Yorka te svojevrsno - umjetničko djelo.
Ukelesin veliki rad za Fresh Kills naslovljen 'Landing' (uzemljenje, odlaganje, slijetanje) zamišljen je u tri dijela: lebdeći Vidikovac (Overlook) i dva zemljana rada (Earthworks) - Zemaljska klupa (Earth Bench) i Zemaljski trokut (Earth Triangle). Tri komponente povezane su 150 metara dugim i 9 metara uzdignutim mostom, a svaki poziva posjetitelja da se 'uzemlji' i iskusi ovaj novi-stari, ozdravljeni krajolik na različit način i iz tri različite perspektive: lebdeći (Vidikovac), čvrsto na tlu (Zemaljska klupa) i iz zemlje (Zemaljski trokut). Dva puta koja vode ka Vidikovcu sprega su prirodnog i tehnološkog. Prvi prikazuje ljudsku intervenciju i razvoj tehnološkog dizajna za novi urbani pejzaž, dok drugi pruža svojevrsni eko-teatar - pogled na uvale i močvarne predjele parka, sliku prirodnog iskonskog izgleda prostora. Oba puta predstavljaju harmoniju oporavka i oživljavanja mjesta. Zemljani radovi, klupa i trokut, vide se i s Vidikovca i s mosta koji ih povezuje. Sva tri dijela instalacije su prohodna, predviđena za boravak, sjedenje posjetitelja na njima, dok je pristup i putovanje od jednog ka drugom omogućen i osobama s invaliditetom. Landing je Ukelesin primjer intervencije brige za zemlju - i gotovo da premašuje predloške manifesta iz 1969. godine. Rehabilitacija zemlje pogled je u budućnost. Projekt regeneracije Freshkillsa još traje.
Holističko shvaćanje svijeta i rada u Manifestu umjetnosti održavanja i danas bitno figurira u feminističkim, ekološkim i urbanističkim raspravama. Revalorizacija marginaliziranih poslova održavanja kroz umjetnost jeste jasan politički momenat, što samo po sebi nije bilo nešto novo. Ono što Ukelesin programatski tekst čini jedinstvenim i novim jesu dimenzije i vrijeme koje (je) obuhvaća(lo). Strpljivost i neumorni rad na održavanju teza i prijedloga manifesta, učinili su ga preko pola stoljeća živim i inspirativnim tekstom.
Značaj Ukelesine konceptualne umjetnosti je i to što u svoje procese uključuje ne-umjetnike, prije svega radnike i kućanice. Osim što je svojim primjerom afirmirala poziciju ženskog konceptualnog stvaralaštva, te utabala put brojnim umjetnicama generacija poslije, praksa participativne umjetnosti inspirirala je i niz drugih komunalnih organizacija u svijetu da u svoje rezidencije pozovu - umjetnike.
Estetski i etički potencijali poslova održavanja nisu ni izdaleka iscrpljeni. Poziv na prevrednovanje nevidljivog esencijalnog rada, na razumijevanje značenja brižnosti po čovjeka, društvo i planet, te vjerno Ukelesino ispunjavanje zadanih postavki manifesta pola stoljeća nakon njegovog nastanka, čini projekt umjetnosti održavanja poučnim i korisnim alatom za bolje i potpunije razumijevanje našeg aktualnog sve zagađenijeg i zaraženog trenutka.
MANIFEST UMJETNOSTI ODRŽAVANJA
Prijedlog za izložbu 'BRIGA'
Mierle Laderman Ukeles
New York, 1969.
Prevod: ABC protiv 123
I. IDEJE A. Instinkt smrti i instinkt života Instinkt smrti: odvajanje, individualnost, avangarda par excellence, slijediti svoj vlastiti put do smrti - raditi svoju vlastitu stvar, dinamički se mijenjati. Instinkt života: sjedinjenje, vječni povratak, neprekidnost i ODRŽAVANJE vrste, sistemi i operacije preživljavanja, ekvilibrij. B. Dva osnovna sistema: Razvoj i održavanje. Gorki slatkiš svake revolucije: ko će u ponedjeljak nakon revolucije pokupiti smeće? Razvoj: čisto individualno stvaralaštvo; novo; promjena; progres; napredak; uzbuđenje; bijeg. Održavanje: brisanje prašine s čistog individualnog stvaralaštva; očuvanje novoga; održavanje promjene; zaštita progresa; obrana i produžetak napretka; obnova uzbuđenja; ponovni bijeg. Pokazuj svoj rad - pokaži ga ponovo Održavaj muzej savremene umjetnosti živahnim Održavaj kućne vatre na životu Razvojni sistemi su djelomični feedback sistemi s mnogo prostora za promjenu. Sistemi održavanja su direktni feedback sistemi s malo prostora za izmjenu. C. Održavanje je tlaka; uzima svo jebeno vrijeme, doslovno Um se trza i trlja od dosade, kultura dodjeljuje ušljiv status poslovima održavanja = minimalnu plaću; kućanicama = nema plaće. Pospremi radni stol, operi suđe, očisti pod, operi odjeću, operi noge, promijeni pelenu djetetu, završi izvještaj, ispravi tipfelere, popravi ogradu, čini kupce sretnima, izbaci smrdljivo smeće, pazi da ne stavljaš stvari u nos, šta da obučem, nemam čarapa, plati račune, ne zagađuj, sačuvaj gumicu, operi kosu, promijeni posteljinu, idi u trgovinu, nestalo mi je parfema, reci ponovo - on ne razumije, ponovo zategni - curi, idi na posao, slika je puna prašine, počisti stol, zovi ga ponovo, pusti vodu u toaletu, ostani mlada. D. Umjetnost: Sve što kažem da je umjetnost je umjetnost. Sve što uradim da je umjetnost je umjetnost. ‘Mi nemamo umjetnost, nastojimo sve učiniti dobro’ (Balinezijska izreka) Avangardna umjetnost, koja traži krajnji razvoj, zaražena je varijantama ideja održavanja, aktivnostima održavanja i materijalima održavanja. Konceptualna i procesualna umjetnost naročito zagovaraju čisti razvoj i promjenu, a ipak se sastoje od gotovo isključivo procesa održavanja. E. Izložba umjetnosti održavanja, ‘BRIGA’ zasnivat će se na čistom održavanju, izložit će ga kao savremenu umjetnost i svojom krajnjom suprotnosti predočit će jasnoću problema. II. IZLOŽBA UMJETNOSTI ODRŽAVANJA: 'BRIGA' Tri dijela - osobno, opće i zemaljsko održavanje A. Prvi dio: Osobno Ja sam umjetnica. Žena sam. Supruga. Majka. (nasumičnim redom) Radim bruku pranja, čišćenja, kuhanja, obnavljanja, uzdržavanja, očuvanja itd. Također (do sada zasebno) ‘radim’ i umjetnost. Od sada ću jednostavno raditi održavanje svaki dan i osvjestiti to, izlagati to kao umjetnost - Živjet ću u muzeju kao kod kuće s mužem i djetetom (da, a ako me ne želite tamo preko noći, dolazit ću svaki dan) dok izložba traje, i radit ću sve ove stvari kao javne umjetničke aktivnosti: mest ću i čistit ću podove, brisati prašinu sa svega, prat ću zidove (tj. oslikavat ću podove, raditi s prašinom, praviti skulpture od sapuna, zidne slike’) kuhati, pozivati ljude na ručak, čistiti, odnositi, mijenjati sijalice. Možda sačuvam i napravim nakupine i rasporede od sveg funkcionalnog otpada. Izložbeni prostor možda bude izgledao 'ispražnjen' od umjetnosti, ali će biti održavan u potpunosti javno. MOJ RAD ĆE BITI DJELO B. Drugi dio: Opće Svako obavlja bruku rukolomnih poslova održavanja. Opći dio izložbe sastojat će se od dvije vrste intervjua: 1. Raniji pojedinačni intervjui, pretipkani i izloženi Ispitanici koji dolaze iz recimo 50različitih razreda i vrsta zanimanja od radnika na održavanju, služavke, komunalnog radnika, poštara, sindikaliste, građevinara, bibliotekara, radnika u trgovini, medicinske sestre, doktora, učitelja, direktora muzeja, prodavača, igrača bejzbola, djeteta, kriminalca, predsjednika banke, gradonačelnika, filmske zvijezde, umjetnika itd. reći će: - šta misle šta je održavanje; - kako se osjećaju dok dijelove svojih života troše na aktivnosti održavanja; - koja je veza između održavanja i slobode; - koja je veza između održavanja i životnih snova. 2. Intervju soba - za posjetitelje izložbe: Soba sa stolovima i stolicama gdje će posjetitelje izložbe profesionalci (?), pitati ista pitanja kao u izloženim intervjuima. Odgovori bi trebali biti osobni. Ovi intervjui se snimaju i ponovno ih se pušta po izložbenom prostoru. C. Treći dio: Održavanje Zemlje Svaki dan, kontejner sljedećih vrsta otpadaka bit će dostavljen u muzej: 1) sadržaji jednog sanitetskog kamiona; 2) kontejner zagađenog zraka 3) kontejner zagađene rijeke Hudson 4) kontejner opustošene zemlje. Nakon što stignu na izložbu, svaki kontejner bit će servisiran: steriliziran, očišćen, spremljen za ponovnu upotrebu, recikliran, očuvan putem raznih tehničkih i/ili pseudotehničkih procedura bilo od mene ili od strane naučnika. Ove procedure servisiranja ponavljat će se za trajanja izložbe.
Comentarios