Ronald Panza
Slušajući novi album slovenačke grupe Širom, A Universe That Roasts Blossom for a Horse, lako je upasti i uplesti se u brojne impresije, ali i u pokušaj dešifriranja i objašnjavanja onoga što čujemo. Nezahvalno je pisati o muzici koja ovako uporno traži, sastavlja i održava vlastiti jezik zvuka kojim bi govorila. Možda i istovremeno na više načina. Možda kao memorija posljednjih govornika nekog jezika koji umire. Muzika ovog trojca kojeg sačinjavaju Ana Kravanja, Iztok Koren i Samo Kutin u samoj srži postoji kao performativna. Nastaje iz neprekinutog sviranja, a svaki put kada je ponovno poslušate, čujete nešto drugo ili gubite centar iz kojega ste je pokušali doživjeti, jednostavno ne znate gdje ste stali. Pri tome se najmanje radi o improvizaciji – ovdje se prenosi jedna struktura koja nastaje u jednostavnom zvučnom traženju, pronalaženju i gubljenju. Svakako da ima improvizacije, ali ona u ovom slučaju nije presudna niti prevažna. Nije jednostavno zaključiti da se radi o ambijentalnom putovanju – iako se osjete utjecaji odrastanja i impresija Krasa, Tolmina i Prekmurja – regija odakle potiče iskustvo članova Širom – niti o pukom komuniciranju predodređenog zvuka instrumenata. Članovi svakako dobro poznaju i razumiju što svaki od njih izvodi i ako možda nema previše čvrsto formaliziranih i dogovorenih mjesta, Širom posjeduje vlastiti način izgradnje strukture kompozicije – ona se svaki put drugačije doživljava kod onih koji je slušaju. Instrumentarij je brojan, ima tu violina, balafona, banjoa, marimba, cijeli niz ručno napravljenih instrumenata.
I način na koji članovi banda nastupaju, a to znači i sviraju, sjedeći okruženi instrumentima – pored i ispod tijela, svjedoči o neobičnom stapanju kroz koje izlaze i mijenjaju se zvučne misli. Položaj je medij. Muzika je jednostavno dohvatljiva. Instrumenti doista većinom potječu iz tzv. etno instrumentarija, ali tu nema stvarne etno ni world muzike. Ako bi se s nečim moralo uspoređivati, što obično novinari rade – iako smatram da proces davanja značenje i težine usporedbe ne odgovara ovakvoj zvučnoj potrazi – prisjetio bih se načina na koji je Otomo Yoshihide dekonstruirao i rekontekstualizirao dvorsku japansku gagaku muziku u eksperimentalnom okruženju. Ne na razini sličnosti, jer Cathode i Anode ansambli zvuče drugačije, ali se sa Širom jako dobro razumiju. Yoshihide muziku stvara od pauza, nestanka i sjena zvukova. Širom rade istu stvar, ali s polomljenim i izmiješanim strukturama koje se vješto i nanovo slažu kao kakav neprekinuti storytelling. Grupa sama sastavlja i rastavlja dijelove, a slušači biraju kako će ih doživjeti i zapamtiti.
Druga usporedba, koja je važna i zbog neke sentimentalne naravi, prisjećanje je na legendarni Jewelled antler kolektiv, skupinu muzičara i bandova s kraja devedesetih i posebno kroz prvu deceniju 2000-ih koju se odlikovala sklonošću improvizaciji, psihodeliji i nađenim zvukovima, ali i drugačijim i vrlo hrabrim načinom snimanja albuma. Neformalni kolektiv sačinjavalo je više bandova, ali se ovdje prije svega treba podsjetiti na band koji je priču pokrenuo – legendarnu Thuju. Upravo su oni – što se danas slabo pamti, cijeni i zna – sa svojim potpunom slobodnim načinom snimanja albuma unijeli dodatni impuls slobode prema izboru instrumentarija i tema, kao i produkciji zvuka. Band je doslovce znao otići u neku pustaru, cijeli album snimiti na kasetni snimač s jednim mikrofonom, a dijelove snimati na diktafon. Ili bi se jednostavno okupili na nekom krovu u gradu ili ušli u prazan stan i otvorili prozore. No ni njihova muzika nije formalno nalik muzici grupe Širom – Steven R Smith, Loren Chasse i ostali jednostavno bi improvizirali na velikom broju poluakustičnih instrumenata. To je rezultiralo izvjesnim oslobođenjem instrumentalne napetosti, kao i hrabrošću razotkrivanja vlastite namjere. Baš kao i u pričanju osobnih jazz pripovijesti – što zadnjih godina tako uvjerljivo rade Matana Roberts, Moor Mother i Joshua Abrams.
Širom snimaju albume na klasičan način, ali jednako kao i gore spomenuti tematiziraju samoću. Ima nešto usamljeno i nešto izgubljeno u načinu rađanja i prenošenja ovih zvukova. Kako bi ih ispravno doživjeli jednako tako morate cijeniti samoću. I nedostajanje kao trenutak kojeg se rješavate kroz čin izolacije i stvaranja veze sa prostorom i prirodom. I sami naslovi pjesama stvaraju dojam usamljenosti, autentičnosti i jedinstvenosti i pokušaja pronalaženja u imaginarnom teritoriju koji se neprekidno raspada i sastavlja.
Grupa Širom doživjela je kreativni vrhunac zadnjim albumom A Universe That Roasts Blossom for a Horse. Iako se radi o putovanju koje je započelo prvim albumom 2016., a nastavilo se onim koji im je pribavio svjetsku pozornost I can be a clay snapper (ne računajući trenutno čudesnu suradnju sa Yoshiom Machidom na Snakes waiting for blue sky, cold road, too soon for me.)
Ovaj trio posjeduje rijetku sposobnost transformacije zvukova instrumenata i njihove osnovne namjene – razgovora. Već u samoj postavci instrumenata nalaze se dijalozi. Tako banjo postaje oštra lira pokrenuta gudalom, marimbe od kraškog bambusa kombiniraju se s klasičnim, dijelovi bubnja se tretiraju metalnim perkusijama i onima od drugih materijala, viola je uz improvizirani cello ručne izrade, muški i ženski glasovi pojačavaju strujanje žice i gudala, inkantacije glasova odjekuju različitim prostorima. Postaju nešto sasvim drugo, nepredvidivo, a smisleno upotrijebljeni u međusobnoj komunikaciji u kojoj se ne slažu toliko na uobičajenom harmonijskom nivou, već stvarajući jednu novu obradu zvučnog materijala. Kao izvor stvaranja novog zvučnog prostora svakako su prisutne impresije prirodnih krajolika od kojih i u kojima kompozicije nastaju, kako bi na kraju, zajedno sa slušaocima stvorile novu teritoriju komunikacije. Što se nalazi u srži svih dolazaka i odlazaka. Pozdravljanja, putovanja i rastajanja. Na ovaj način ova muzika je vrhunski eksperimentalni užitak, a sami albumi knjige priča koje nastavljamo pričati i slušati i dugo nakon što se reprodukcija zaustavi.
Poslušaj:
Comments